Bolnica na kraju nada

Bolnica na kraju nada

14397
1
PODIJELI

Neka ovaj naslov bude samo slijed činjenica, beznađa i neizvjesnosti u koje zapadoh, a iza kojih ugledah sunce. Nikako novinska mamilica, koja će privući čitalačku publiku. Ovom pričom, želim vratiti duboko poljuljano povjerenje u “ljude u bijelom”, koje sam i sam bio izgubio, tumarajući od ordinacije do ordinacije. Iako sam, i to se mora priznati, nailazio na časne ljekare, ljude koji su makar pokušali biti susretljivi, zaviriti u lekcije naučenog, rezultat je izostao. Bilo je i onih, kojima neću posvetiti niti slova više, od ove rečenice. Nakon četiri mjeseca čekanja po hodnicima, dogodila se uputnica u Opću bolnicu Tešanj. Kažem dogodila, jer je i prihvaćena kao nešto što označava kraj i nema dalje. Čak je i ordinirajuća doktorica, koja je predložila isto, sumnjičavo gledala u komad papira koji ispisuje. Komentari sredine iz koje potičem bili su takođe crni. Bolnica Tešanj, značila je kraj nada, koje su sve slabije tinjale. Međutim, dolaskom u ovu bolnicu, tamo u onoj kućici gdje obitava parking majstor, sjedio je čovjek. Ljubazan! Na ulazu portir. Susretljiv i na sreću čovjek! Ulazimo na prijemno odjeljenje, a tamo sestra Sadeta! Na čijim prstima i o vratu, poredani ukrasi kao da je sultanija, a ozbiljnim pogledom siječe oštrije i od same sultanije. No, kada progovori majčinskim glasom, razbi mi sve predrasude. Još pozva mladu učenicu na praksi, da joj objasni šta i kako se radi na odjelu. Kako se čuva svaki komad gaze, kao da je posljednji. Rekoh sebi u njedra, ova kuća ima domaćina. Iza nje, svaki korak prijemnog posla, pratila je puno mlađa sestra. Malo prehlađena od treniranja zumbe, ali to nije umanjilo količinu osmjeha i ljudske topline na njenom licu. A kada dođe mlada doktorica, kojoj ni danas ne znam ime, i obavi detaljan pregled, toliko ljubazna da bi je rođenom sestrom zvao, a toliko lijepa da bi joj Hollywood pozavidio, rekoh, ovdje se čovjekoljublje sije na svakom bolničkom pedlju. Slijedi uput na treći sprat do glavnog tehničara Odjela za plućne bolesti, kojeg ne možete a da ne zapamtite, a ja ne krijući poštovanje podvlačim, Fikret Ogrić. Iz prvog susreta a kao da je stoti, Fikret se nudi nesebično i upućuje do najsitnijih detalja, sizifovski ponavljajući, da će biti dobro. Četvrti sprat, soba broj 7.! Sestre na odjelu, Jasmina, Saliha, Sanela, Enisa, tehničar Zehrudin, Esad, i neka mi se ne naljute ostali, jer uistinu imena lošije pamtim, samo su pratili njegovo dirigovanje. Odjelom, čiji je načelnik uvaženi profesor doktor, Besim Prnjavorac sa paletom mladih ljekara, žena i muškaraca, koji upijaju znanje. Dr Besim, kreće se hodnikom poput sjenke. Bez one uobičajene vike kakvu ste navikli i nesuvislih pitanja koja i Hipokrata prevrću u grobu: ” Štaš ti ovd’e? Što si došo? Šta j tebi?”

Ne! To ovdje nećete čuti!

Doktor Besim, ili kako ga svi na odjelu zovu samo profesor, tu je kada pitate i tu je kada ga trebate. Tih i nadasve susretljiv, nosi svoj teret života koji ni doktore ne poštedi. I opet stigne, već u godinama, biti doktor i biti čovjek u isti mah. Konačno, u procijepu neizvjesnosti i ljudske sumnje, bolesti koja se razmahala a da joj se ni ime ne zna, preko mog dragog prijatelja Asima, upoznajem i direktora bolnice, o kojem sam čuo samo riječi hvale. Ali sumnja je crv koji i dušu izrovi, pa je ostavi na vjetrometini, ne dajući joj mira niti za tren. Tako sam i ja poželio, da izbliza čujem kako diše čovjek u bijelom. Čovjek koji govori svojim djelima. Susrećem ga u njegovoj internističkoj ordinaciji, u prizemlju, tačnije u jednoj od ordinacija, jer je i pulmolog, i radi u sali za biopsiju, i povrh toga direktor. Može i obrnutim redom! Kasni popodnevni sati, doktor vedar kao da je tek početak dana i tužan kao da radi posljednji. Pruža mi stolicu da sjednem, a onda mi na malom papiru crta nađeno stanje bronhoskopije, koju je uradio prije samo koji sat. Osjećao je nelagodu. Sa mnom je dijelio brigu i samo rekao:”Volio bih da ti imam ispričati nešto lijepo!“Dok mi govori, u mojoj unutrašnjosti se ispisuje kao planinski potok, nakapan suzom mučenika.

Ovdje tek počinje priča, kojoj se nazirao kraj!

Briga nakon uočenog, nadilazila je okvire njegova djelovanja, pa je odmah zvao kliniku u glavnom gradu kantona, potom države. Spajao me sa drugim ljekarima i pozivao da ga o svemu obavijestim. Nakon izvjesnog vremena, traženja dodatnih pretraga u drugoj klinici, cupkanja po hodnicima, molećivo čekajući novi nalaz, bio sam prisiljen ponovo potražiti dr Rifata Sejdinovića. Doktor se upustio u još jedan korak, u nadi da istraži neistraženo. Smireno kao da liječi običnu migrenu i osjećajno kao da liječi najbližeg srodnika od opake bolesti, pristupio je i širim pretragama negoli se činilo.

Nakon ponovljenog pregleda, uzimanja uzoraka, patološki nalaz bio je samo potvrda sumnji koje mi je crtao na papiru nedavno prije, a za koje je tražio mišljenja i drugih na međunarodnom skupu pulmologa u Tešnju. Na žalost, pretpostavke su se obistinile.Slijedi odlazak u glavni grad i crno-bijela slika prijema. Od ljubaznosti u jednom odijelu do šikaniranja u drugom, smjenjivali su se kao treptaj oka. Bolest nije mogla čekati. Nakon pokušaja i pogrešaka koje sam doživljavao kao Kelerov majmun Sultan u kavezu, dok je banana i dalje visila, visoko na plafonu, ponovo sam telefonom, sada već očajno, pozvao dr Sejdinovića.

Sa druge strane, čuo sam smireni glas, koji me vratio u stanje osjećajnosti čovjeka i umirio svojom susretljivošću. Još u vrijeme vizite dozivao je glavnog tehničara Fikreta da rezerviše krevet u sobi broj sedam, na četvrtom spratu. Naredno jutro, oko osam sati, stajao sam ispred prijemne ambulante i čekao poziv sestre Sadete. Naišao je dr Sejdinović, lijepo pozdravio i odmah pokrenuo procedure prijema. Opet se pojavila ona mlada doktorica, sada se obraćajući kao znancima i ljubaznošću kakva se rijetko sretne, obavila je prijemni pregled. Nakon istog, ponovo treći sprat, glavni tehničar Fikret, pa soba broj 7., četvrti sprat. Sve se odigralo munjevitom brzinom da sam pomislio da je u životnom pješčanom satu ostalo samo još koje zrnce pijeska. Sestra i tehničar su uzimali krv, došla je ponovo mlada doktorica i uključila terapiju. Ubrzo su stigli, dr Sejdinović i dr Prnjavorac. Na njihovim licima izvirao je optimizam. Pomislio sam da ga nose kao pločicu na kojoj pišu samo generalije prepoznavanja i ubrzo se prevario. Njihovo praćenje bolesti i nakon odlaska u “veliki grad” dalo je nove parametre djelovanja.

Već za nekoliko dana stanje se stabilizovalo, a za sedmicu vidno popravilo. Dr Sejdinović je dolazio i izvan radnog vremena. To čini za sve pacijente i ovo nije bio izuzetak. U večernjim satima oko dvadesetdva, pojavi se na vratima, noseći onaj odmjereni osmjeh i koju riječ podrške. Priđe svakom pacijentu i umjesto jabuke ostavi lijepu riječ, do nekog novog susreta. I kada pomislite da će ujutro doći neki mladi ljekar, koji vam neće ništa znati reći, na vratima se pojavi dr Sejdinović, sa glavnim tehničarom Fikretom i grupom mladih ljekara koji ga prate u stopu. Zapitate se onda, da li taj čovjek, taj vrsni ljekar, ikada spava. Ima li dr Sejdinović porodicu, suprugu, djecu? Ima li majku? Ima li oca? Prijatelje?

Ima sve! Supruga Ljiljana, koja nesebično pruža ljekarske usluge, samo na drugom odjelu iste bolnice, tiša od sjenke, jasnija od bljeska munje, radi svoj posao koji voli. Djeca, dva sina, slijede put roditelja u osvajanju znanja. Da li će sutra biti ljekari, to je sad manje važno, ali da će biti ljudi, to je već izvjesno. Majka Mejra i otac Abdulah, nakon odlaska na hadž, gdje ih na njihovu želju uputi sin Rifat, dočekuju starost. Mirne duše, ispunjene ovodunjalučkom radošću, da iza sebe ostavljaju potomak svima na dobro. Ponosi se i sestra Zlata, kako i ne bi.

Helem, nakon dvadeset dva dana teške terapije, dr Sejdinović je donio širok osmijeh u bolesničku sobu broj 7. Osmijeh, koji je značio i pobjedu bolesti ali i otpust na kućno liječenje. Naravno, terapije su produžene i narednih šest mjeseci ali kontrolisano i sa vidnim napretkom. Svaki put, znao je izvući neku doskočicu, prepričati ono najgore, i bodriti za novi dan i novu pobjedu. Uvijek susretljiv i uvijek tu!

Sjedim sa dragim prijateljem Asimom u kafeu “Obala” nasuprot bolnice i pričamo o čovjeku. Asim se prisjeća minulog rata i vremena njihova upoznavanja. Prepričava mi njegov odlazak na sarajevsko ratište kao ljekara. I kada je trebao dobiti smjenu, neki drugi ljekari bili su spriječeni za odlazak. Doktor Sejdinović je tamo ostao dugo, sa medicinarima Fikretom i Esadom. Spašavali su ranjene, a u teškom okršaju jedne sarajevske specijalne jedinice, gdje je bilo preko četrdeset ranjenih, dr Sejdinović je i sam izvlačio, nosio i spašavao. Kada se vratio sa ratišta i trebao da radi u bolnici, rekao je:“Ako nema posla za Fikreta i Esada, onda nema ni za mene.” Kažu, ne voli o tome da se govori! Njegova skromnost mu stoji na tom putu. Duboko u svome srcu, doktor čuva posebno mjesto, za one koji su istinski branili Bosnu i Hercegovinu. Čuva ih tako od zaborava, koji se na ovim prostorima koti poput hrđe i nagriza sve. Ja opet, koji se nakon puške uhvatih pera, zapisujem. Ne dam ni ja da se zaboravi! Ni ono, kada je u obližnjem selu Vukovo, pored Tešnja, u obilasku jedne porodice, doktor Sejdinović pomogao tu porodicu novčano. I vraćam sliku među bolničke zidove. Gledam doktora kako žuri, skače tri stepenice odjednom i zaustavi se da pozdravi. Koga, svakog! Otvara krilo vrata dok tehničari uvlače veliki krevet sa pacijentom. Gura aparat za bronhoskopiju, poziva lift pacijentu u kolicima i vanredno odlazi u salu, kako bi se jednom pacijentu uradio nalaz jetre. Poziva dvije mlade doktorice da prisustvuju tom pregledu. Zove sekretaricu da vidi je li otkucala potvrdu i istu potpisuje na štoku vrata.

Prilazi jednoj starijoj nani što je došla na kontrolu i veli joj: ” A jesi mi se danas dotjerala, mašallah! Nana taman da mu zausti kako je nešto žiga, i kako nije najbolje a doktor će ti opet: “Boga mi nano, ko’ da si na teferič krenula. Je li to novi kat?” Nana ga pogleda, lice joj se razbistri, usne zadrhtaše, pa se nasmija kao da nikad i ništa nije bolovala.

Eto, možda je i ovo lijek, koji doktor Sejdinović nosi kao amanet svojih roditelja. Lijepa ljudska riječ! Budi čovjek i kada glava na giljotinu pada, klauzula je koja ne stoji u Hipokratovoj zakletvi, ali stoji lijevo, ispod revera doktora Sejdinovića. Doktor, kakvog bi poželjela i klinika Švarcvald, dolazi iz rodnih Šija, noseći skromnost kakva rijetke krasi, kao biljeg rođenja i porodice iz koje potiče. Na mjestu direktora Opće bolnice Tešanj, oko sebe je okupio mladi i stručan tim ljekara raznih profila, čime se zdravstvene usluge svakodnevno unapređuju. Tehnička opremljenost bolnice, nakon ljudskog resursa, također je važan zadatak na kojem istrajava ovaj kolektiv. Tako ova bolnica postaje mjesto, gdje ljudska toplina uz vrhunsku stručnost osoblja, liječi brojne pacijente. Toplina koja protiče tiho, kao mala rijeka Tešanjka, čista i neuprljana ovodunjalučkom pohlepom. Ljudi se ljudima osjećaju! To se da primijetiti na svakom koraku, pa i u samom gradu Tešnju, gdje sam susreo i vlasnicu restorana “Kockica” gospođu Rukiju, čiju povrtnu supu neću nikada zaboraviti. Još reče halal bilo!

I nije slučajno, da je baš tu zastao da bude ljudima od koristi, doc. dr.med.sci. Rifat Sejdinović, specijalista internista, sub.specijalista pulmolog, direktor bolnice i više od toga. Čovjek!

Piše: Said Šteta

Zanimljivosti s drugih portala:
loading...

1 komentar

  1. F*ckin¦ amazing things here. I am very glad to peer your article. Thanks a lot and i am having a look ahead to contact you. Will you please drop me a mail?

Comments are closed.