Na roditeljskoj Facebook stranici povela se živa rasprava nakon što je bračni par koji već deset godina živi i radi u Sloveniji ispričao svoju dilemu: vratiti se u Bosnu i Hercegovinu ili ostati gdje su djeca već upisala škole, stekla društvo i navike. “Cijene su otišle u plafon, stanarina ogromna, jedva preguramo mjesec,” navodi autor objave, dodajući da djeca “ne žele ni da čuju” o preseljenju.
U pozadini priče — poznat pritisak dijaspore: skupi troškovi stanovanja, školarine, odjeće i svakodnevice, naspram osjećaja da se u “rodnom kraju živi mirnije” i da je blizina familije vrijednost koju novac ne nadoknađuje. Roditelji priznaju i nelagodu da javno kažu kako bi se vratili “jer jedva živimo”, budući da se na odmoru u BiH, kažu, često stvara slika da “svi u inostranstvu dobro stoje”.
Komentari ispod objave pokazuju koliko su podijeljene emocije i računica. Jedni ohrabruju povratak što prije, “dok su djeca manja” i lakše se prilagođavaju novom razredu i društvu. Drugi upozoravaju da je trava “zelenija kod drugog”: u BiH su, pišu, cijene visoke, plate češće niske, a bez sigurnog posla i krova nad glavom povratak lako postane šok.
Iskustva su i vrlo lična. Jedna majka navodi da se njena porodica vratila iz SAD-a i da se nisu pokajali: “Prva godina teška, ali kad su djeca osjetila slobodu ovdje, zaboravila su prednosti tamo.” Drugi čitatelji stvaraju kontrapunkt: “Ako dole nemate posao, od čega ćete živjeti? Turistički utisak nije isto što i svakodnevica.” Treći, pak, nude praktičan ton — “ako morate više zarade, tražite dodatni posao, čuvajte stabilnost i osiguranje koje već imate”.
U raspravi se provlači i dječji ugao. Više roditelja poručuje da odluku, ipak, moraju donijeti odrasli: “Djeca su mala i vi odlučite. Brzo se uklope.” Nasuprot tome stoji sentiment da djecu — kad već imaju školsko društvo, jezik i rutinu — ne treba “čupati iz korijena” usred važnih školskih godina. Kompromis koji se najčešće spominje: ako je povratak realna opcija, učiniti to prije srednje škole.
Na društvenim mrežama ne manjka ni savjeta. Neki ističu da je ključ u imovini: “Ako imate svoju nekretninu u BiH, to je odskočna daska; bez kirije se lakše diše.” Drugi podsjećaju da bez “političkih i poslovnih veza” domaća tržišta znaju biti tvrda: “Nafake nema bez sigurnog posla.” S druge strane, javljaju se i primjeri “povratničke” priče u plusu — ulaganja u kuću, mehanizaciju, malo poljoprivredno gazdinstvo – kao znak da se i u BiH može napredovati, ali uz jasnu računicu.
Iza emocija i anegdota ostaje suštinsko pitanje: šta porodici donosi više sigurnosti narednih pet godina — ostanak uz dvije plate i skupe režije, ili povratak uz niže troškove, ali i neizvjesniji posao? Rasprava je pokazala još nešto: kako god odlučili, najvažnije je da roditelji budu stabilni i usklađeni, jer mir kuće djeci vrijedi više od bilo kojeg poštanskog broja.
Za ovu porodicu, kao i mnoge druge u istom “sosu”, mreže su poslužile kao ventil i ogledalo. Odluka će, ipak, pasti daleko od komentara – za kuhinjskim stolom, s papirom i olovkom, kad se sabere sve: djeca, trošak, posao, krov nad glavom i ono neuhvatljivo “srce vuče kući”, piše Crna hronika.