Federalne vlasti osigurale su 200.000 KM za podizanje svijesti o važnosti doniranja i transplantacije organa u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Udruženje dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH, zajedno sa Donorskom mrežom BiH, apliciralo je na projekt i dobilo 99.800 maraka.
Tomislav Žuljević, predsjednik Udruženja, kaže da će u narednih devet mjeseci pojačati kampanju o poduzanju svijesti doniranja organa.
– Formirana je Komisija za izmjenu Pravilnika o uvjetima na dijalizi. Oni danas imaju prvi sastanak, pa ćemo vidjeti kako će se stvari odvijati u narednom periodu – navodi Žuljević.
Odgovorni menadžeri kliničkih centara
Što se tiče transplantacija, Žuljević kaže da nije napravljen ni najmanji korak, što znači da je od početka 2025. do sada urađeno svega 13 transplantacija, i to u Univerzitetskom kliničkom centru (UKC) Tuzla tri, od čega samo jedna sa živog donora, te deset u KCUS-u.
– Nažalost ništa novo, transplantacija nema, a ljudi umiru čekajući da dobiju organ. Nemam prave riječi kojom bi vam kazao zbog čega se to dešava. Odgovornost je na menadžerima kliničkih centara i onima koji rade transplantacije. Nemoguće je da nemamo živih parova spremnih na presađivanje organa, u to me niko ne može ubjediti. Možemo pričati da nema kadaveričnih transplantacija (presađivanje organa sa preminulih pacijenata), jer porodice ne daju pristanak, ali što se tiče živih, srodnih transplantacija, mislim da smo se ipak prodali strancima i da ćemo nažalost plaćati veliki danak zbog toga u budućnosti, jer lakše je ljude poslati u Francusku, Italiju, Bjelorusiju i Tursku nego da mi to radimo. Gotovo da sam siguran da su u to upleteni i naši zdravstveni radnici. Nemam dokaza, ali sve upućuje na to – ističe Žuljević.
Prema njegovim riječima, nerad u kliničkim centrima vidi se iz aviona te da više nema načina kako bi se to moglo promijeniti.
– Zašto ne rade transplantacije brata i sestre ili ako majka i otac žele dati bubreg sinu ili kćerki? Njima je lakše reći – bolje da idete vani nego da to radite kod nas. To je dugoročno gledano poraz transplantacijske medicine u BiH, ja to stalno naglašavam, ali nema koristi – dodaje Žuljević.
Polovinom prošlog mjeseca ministrica civilnih poslova BiH Dubravka Bošnjak sastala se sa izaslanstvom Eurotransplanta na kojem su razmotreni ključni preduvjeti koje naša zemlja treba ispuniti za pristupanje Eurotransplantu, uključujući jačanje zakonodavnog i institucionalnog okvira te osnaživanje kapaciteta bolničkih timova.
Žuljević kaže kako je Ministarstvo uradilo svoj dio posla na način da je omogućilo da se klinički centri iz FBiH uvežu sa kliničkim centrima Eurotransplanta u osam zemalja.
– Posjetili su nas čelni ljudi Eurotransplanta koji su ponudili reciprocitet na način da dobijemo jetru, srce ili bubreg za hitnu transplantaciju, ali da se ti organi ili organ onda njima vrate. Međutim, naš problem je što mi to ne možemo vratiti. Ti ljudi iz Eurotransplanta stalno nude pomoć, ali je pitanje – želimo li je, da li menadžeri kliničkih centara žele ulaziti u te stvari – naglašava Žuljević.
KCUS preskočio nekoliko stepenica
Osvrnuo se i na prošlosedmičnu informaciju sa KCUS-a “da ta zdravstvene ustanova počinje sa razvojem programa transplantacije pluća u BiH”.
Žuljević pak kaže kako je to samo jedna u nizu vijesti i ništa više.
– Suzdržavam se da ne upotrijebim neku tešku riječ. Prije nekoliko dana sreo sam generalnog direktora KCUS-a dr. Alena Pilava u Parlamentu. Upitao me je: “Zašto sam nestrpljiv”, a onda sam upitao ja njega: “Kako sam, doktore, nestrpljiv, u devetom mjesecu ste mi kazali da ćete jako krenuti sa transplantacijama, da već imate ugovorene kadrove koji će raditi na prepoznavanju potencijalnih donora…” Kraj je godine, od toga nije bilo ništa, osim jedne ili dvije žive, srodne transplantacije koje su urađene u oktobru – navodi Žuljević.
Kaže kako je transplantacija pluća u BiH daleka priča.
– Zemlje koje su puno naprednije od nas prvo su radile transplantacije bubrega, a kad su to usavršile prešle su na jetru, srce, pa tek onda na presađivanje pluća. Transplantacija pluća do nedavno je bila nepoznanica i Slovencima i Hrvatima, rađena je u Beču. Ko bi bio sretniji od nas pacijenata da se to radi i u BiH, ali KCUS je ovim preskočio nekoliko stepenica. Kako ćete raditi transplantaciju pluća ako nemate donora, a mi ih nemamo, jer smo ove godine imali samo jednog. Može se sa živog srodnika (majke, oca, brata, sestre) uzeti jedno plućno krilo za transplantaciju, ali se radi o jako teškim i opasnim zahvatima i za darivatelja i za primatelja. Obično se rade kadaverične transplantacije kojih mi napominjem ponovo nemamo – govori Žuljević.
Razočarani u nerad kliničkih centara u Sarajevu i Tuzli iz Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH najavljuju da će najvjerovatnije početkom iduće godine morati na proteste.
– Nažalost ne vidimo drugi izlaz. Pozvat ćemo i druga udruženja pacijenata, ali i sve građane da nam se pridruže. Stvarno je sramota od odgovornih da ne rade ništa, dok ljudi svakodnevno umiru. Najgore je što su izgubili svaku nadu u zdravstveni sistem – zaključio je Žuljević.
Prema podacima Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH, transplantaciju bubrega u FBiH čeka 164, jetru 32 i srce 21 pacijent, piše Faktor.