Lamija Kljajić iz Goražda je sa 11 godina naučila znakovni jezik kako bi mogla komunicirati sa roditeljima koji imaju poteškoće sluha i govora.
Znakovni jezik uči od svoje treće godine i sada ga već prilično dobro poznaje jer je gledala roditelje kako komuniciraju međusobno i sa prijateljima.
Lamijina majka Nihada od rođenja ima poteškoće sa sluhom i govorom, ali ima divnu kćer koja je rano shvatila šta treba učiniti te je insistirala da je nauči kako da riječi predstavi znakovima. Među njima se danas komunikacija odvija bez problema.
Djetinjstvo i znakovni jezik
“Počela sam učiti sa tri godine, kako sam rasla uz roditelje učila sam, nisam znala baš perfektno, gledala sam kako oni pričaju i kako mama sa drugaricama priča i onda sam je pitala da mi pomaže, da me uči neke riječi pa mi je ona pokazivala i vremenom sam naučila i ja”, ispričala nam je Lamija.
Puna nesebične ljubavi i brige za roditelje Lamija priča o svom i majčinom djetinjstvu, ali i o tome kako uopšte nije bilo teško učiti znakovni jezik.
“Moja mama od rođenja ima problema sa sluhom, a babo mi od treće godine ne čuje. Mamin otac je poginuo kad je bila beba, a majka joj je umrla od šećera, prirodnom smrću. Ona ima jednu rodicu koja je čuvala kad je izgubila roditelje i ona je puno pomogla. Prvo je išla kod žene koja joj je “izvlačila” glasove i ona je to naučila, jer da nije išla kod te žene ne bi naučila da priča, ne bi imala glas. Pa je počela učiti znakovni jezik i naučila je i sada je to prebacila na mene. Meni nije bilo teško, učila sam uz svoje roditelje i zbog njih. Možda bi to bilo teško za nekog, ali meni uglavnom nije bilo”, kaže Lamija, prenosi Klix.
Lamija je završila peti razred, mašta o tome da postane doktorica, da pomaže ljudima, kao što to njene učiteljice čine u školi pa nema problema sa usvajanjem gradiva ili poput mamine rodice koja je odgojila, a koja joj vremena na vrijeme pomaže matematiku.
“Učiteljica pomaže svima, ako nam je teško, a i moja mama zna matematiku pa mi i ona pomogne. Volim školu. Ja mislim da sam dobra, za sebe dobro učim, ne znam da li učiteljica misli isto. Ja sam davno odlučila da budem doktorica kad porastem”, kaže Lamija.
Društvo može učiniti više
Razgovor znakovnim jezikom “prepričava” svojoj majci Nihadi. Kaže da bi njena majka voljela pomoći i ljudima u sličnoj situaciji u kojoj se ona nalazi i podučiti ih znakovnom jeziku. Željela bi i više medijskih sadržaja prilagođenih osobama sa poteškoćama.
“Mama kaže da dobro znam znakovni jezik, ali treba da savladam još ponešto. Meni je važno da kad nešto neko priča, a ne zna da moja majka ne čuje, mogu pomoći mami. Mama bi voljela da se poduzme nešto više, da ima neko ko može naučiti osobe koje su gluhe i koje ne znaju znakovni, da ih nauče tom znakovnom jeziku, jer mnogi koji su gluhi ne znaju znakovni jezik ili znaju malo, a to je baš problem”, kaže Lamija.
Njen primjer svjedoči da društvo i mediji moraju pokazati više senzibiliteta prema ranjivim kategorijama. Nihada i Lamija poručuju da treba učiniti više za druge ljude sa sličnim teškoćama, pomoći im da se osposobe, informišu i slično.
“Na nekim vijestima imaju prevodioci, ali na mnogim ne. Mama bi voljela da može pratiti vijesti, ali sad postoje i vijesti na internetu, na telefonu, pa onda može da prati, da samo pročita, a ako joj neka riječ nije jasna ja joj objasnim”, kaže 11-godišnja Lamija.
Izvor: bosnainfo.ba