Šta li jutros radi djevojka s kojom ću provesti najveći dio svog života? O čemu li razmišlja tamo negdje, dok ja sjedim i pišem ovo? I ko je ona, da li je poznajem?
Da li jutros u ispija neku jutarnju kafu i prelistava novine, smije se ili je možda tužna? A opet, možda je u nekom vozu, sa velikim crnim foto-aparatom u rukama i klizi ka Budimpešti, slikajući usput sve one divne prizore koje njene oči (možda plave, možda smeđe?) uoče? Da li će mi te fotografije nekad pokazivati, a ja ću joj reći kako joj zavidim i kako je taj put uvijek bio moj san, ali da je sudbina namijenila njoj da ostvari neke moje snove, pa mi je nekako i lakše. Ona će se nasmijati možda i ispričati mi šta joj se tamo desilo, zastajući na nekim mjestima, kao da pokušava da se sjeti svih tih uspomena, a ja ću je gledat jer je ona najljepša uspomena koju nosim i pamtim na ovom svijetu. Tada ćemo se dogovoriti da jednoga dana (a nije bitno kojeg dok god smo zajedno), odemo vozom u tu Budimpeštu, a ja ću se tada sjetiti i Venecije o kojoj sam sanjao noćima, i ispričati joj šta se u tim snovima dešavalo, a ona će se (opet, možda) nasmijati i ja ću u trenutku zaboraviti o čemu sam pričao, zadubljen u taj osmijeh , sa željom da potraje što duže, ili da nikad i ne prestane.
A opet, možda je ona jutros u nekom gradu koji nije ni blizu ovom u kojem sam ja? Možda je usamljena, kao što sam nekad usamljen i ja i možda joj se po glavi vrzmaju samo neke teške misli, kao tamne boje pored kojih se nijedna druga i ne vidi? Možda će krenuti na fakultet ove godine, i možda će mi biti blizu a ja neću znati da je pronađem dok za to ne dođe vrijeme, a onda vjerovatno neću znati da je izgubim. Niti ću željeti, vjerovatno.
Ne znam.
Da li je plava, kao neke lijepe šveđanke kojima pridajemo više ljepote no što je njihova bića mogu ponijeti, ili je ‘pak smeđa ili crna kao pojedine djevojke sa naslovnica časopisa koje listamo ovih dana?
Ma, svejedno. Samo da je svoja.
I pomalo moja.
I još me nešto zanima, da li ću (kad je prvi put vidim), osjetiti rad onih čudnih sila trenja u stomaku i oko srca, onih čiji je zadatak da mi jave da je to Ta? Ili ću je najprije morati dobro upoznati, pa negdje usljed toga, neprimijetno i poludjeti za njom?
Vidjećemo već.
A opet, šta ako je nema? Možda sam je na nekoj stanici, negdje na ulici ili u prodavnici obišao, tad i za sva vremena? Ili smo se mimoišli za minut ili dva, a onda su nam se putevi toliko odvojili, da nikad nećemo znati da se spojimo? Šta ako ostanem sam, sa svojim slovima i nekim knjigama i budem osuđen da negdje, nekad i nekom moram pričati ili pisati o ljubavi koju neću ni upoznati?
Šta ako prestanem da se pojavljujem u tuđim uspomenama?! Da li ću tada, kao onaj cvijet koji kada mu opadnu latice i kada ga više niko ne primjećuje polako iščeznuti, srušiti se u zemlju ispred sebe i nestati, a da to niko i ne primijeti?
Da li će ova priča imati „happy end“ ili ‘pak samo „end“?
Da li će vrijeme slomiti mene ili će otjerati ove moje zlosutne misli i pustiti me da budem sretan do kraja ovog mog života kojeg živim najbolje što umijem?
Šta god da se desi, vi nastavite da živite svojim životom kao i do sad, ne osvrćući se previše na ljude koji prolaze oko vas, jer “The show must go on”.
Haris Delic