Danas se navršava 99 godina od smrti jednog od najvećih književnika ovih prostora.
Musa Ćazim Ćatić (Odžak, 12. mart 1878. – Tešanj 6. april 1915.) je bio bošnjački pjesnik, rođen u Odžaku gdje je pohađao mekteb i osnovnu školu, a nakon očeve smrti i majčine preudaje seli se u Tešanj, uči brijački zanat, upisuje se u medresu i uči kod tešanjskog muftije Mesud efendije Smajlbegovića turski, arapski i persijski jezik. Godine 1898. odlazi u Carigrad, gdje se upoznaje sa Osmanom Đikićem, a već slijedeće godine vraća se kući i potom tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti.
Otuda ponovo odlazi u Carigrad, gdje pohađa medresu Mektebi numuci terekki, a zatim prelazi u gimnaziju. Usljed imovinskih neprilika vraća se u Sarajevo i tu upisuje Šerijatsku sudačku školu. Već tada sarađuje u brojnim listovima, ponajviše u Beharu.
Nakon što je zbog bohemskog života isključen iz internata, preuzima uredništvo Behara, diplomira, odlazi u Zagreb, upisuje Pravni fakultet, druži se s Matošem i Tinom i 1910. godine vraća se u Bosnu, gdje u više mjesta (Bijeljina, Tešanj, Sarajevo) službuje da bi napokon preuzeo časopis Biser u Mostaru i sav se posvetio spisateljskom radu: piše pjesme, eseje, kritike, prevodi brojne studije i knjige, za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku. Ali, već 1914. ponovo biva mobilisan, prebačen u Tuzlu, pa u Orkeny u Mađarskoj. Tada se razbolio od tuberkuloze, pa je poslije kratkog liječenja vraćen u Tešanj gdje umire. Na njegovom mezaru u Tešnju stoji isklesano: “Ovdje leži pjesnik odličnoga dara, koji nije tražio časti ni šićara, već boemski živio i čuvenstveno pjevo, dok ga smrt ne doprati do ovog mezara.” Mnoge škole u Bosni i Hercegovini nose njegovo ime.
Sva njegova djela su naknadno sabrana u dvije knjige: Izvorna poezija i Izvorna i prevedena proza, pod nazivom Sabrana djela.
(izvor: wikipedia)
Naš stalni suradnik, mladi pjesnik Dino Ahmetović posvetio je svoje stihove ovom jednom od najznačanijih BH književnika…
Pjesnik na samrti
Evo ti se predajem, smrti.
Zbogom, o zbogom živote.
Edenski slasni čekaju vrti
svog vjernog roba ljepote.
Posljednja mi ovo poema,
iz smrtne ustala postelje.
O životu pjesnika, boema,
kom samo pjevat’ bjehu želje.
Ništa nemah sem svoga dara,
džep prazan od zlata.
Od Tešnja mog sve prođoh do Mostara,
i pred Bosfora dođoh vrata.
Top kad gromki puče,
u ljuti pozva me boj.
I odora se moja uvuče
u dugi, vojnički stroj.
Mjesto pera, pušku drža mi ruka,
i krvlju se častih, mjesto nektarom svježim.
Bolesti tamo snađe me muka
da slab sad ovdje ležim.
Za svijeta sve grijehe ja sam kriv,
okajat’ ih neću moći.
Trideset i sedam ljeta bijah živ,
a sad moram poći.
Segnu za maslačkom mi ruke ledene,
dok pandža ga sablasti ote’.
Ah… Već te vidim, rajski Edene!
Eto tvog vjernog roba ljepote.