Već smo jučer informisali naše čitatelje da nastavljamo istraživanje: ko je odgovoran za otkopavanje cijevi turskog vodovoda u Tešnju bez nadzora. Slijedom svega što se moglo pročitati ovih dana na tešanjskim web portalima posjetili smo JU Muzej Tešanj i njenog direktora Ernada Prnjavorca kako bi dobili odgovore na neka od pitanja koja zanimaju tešanjsku javnost.
Šta nam možete reći o iskopinama, da li su navodi koji se pojavljuju u medijima tačni i ko je zapravo institucija ili osoba koja je mogla stajati iza tih radova, dakle čija je to odgovornost…
Ernad Prnjavorac : „Istina je dakle da se već nekoliko dana, vrte informacije o pronalasku dijela drvenih cijevi za koje se pretpostavlja da su dio vodovoda iz Osmanskog perioda. I tačno je nažalost da Muzej nije bio prisutan kad su te cijevi iskopane ni kada su vađene. Istina Muzej nije ni bio dužan jer se ne radi o arheološkom projektu.Ali naravno da je postojala potreba da se prije svega po nalasku obavjesti ustanova koja je upravo osnovana s ciljem da istraži, zaštiti a naravno kasnije i prezentira kulturno-historijsko nasljeđe našeg kraja. Iskreno i ja sam za te cijevi čuo taj dan preko interneta, iako smo mi u Muzeju očekivali potencijalne pronalske, jer znali smo da se radi o urbanom dijelu čaršije, koji je već stotinama godina pa i prije bio urbaniziran, pa smo čak pojačali i kontrole gore. Moji radnici i ja lično smo nekoliko puta dnevno prolazili. Sudbina je bila dakle da se niko od nas ne zatekne u momentu pronalska te cijevi. Evo ja sam konkretno, to se može provjeriti bio upravo na sastanku u općini, kad sam dobio tu vijest. Nažalost moram reći da naši sugrađani a naročito oni koji su se tu zatekli prilikom otkopavanja cijevi i dalje žive u vremenu prije postojanja Muzeja. E sad ja ne znam da li oni ne znaju za Zakon o kulturnoj baštini ili jednostavno nisu htjeli da ga primjene ali po Zakonu oni su bili dužni da prijave taj potencijalni arheološki nalazak. Evo ja ću citirati član 10. Zakona o zaštiti kulturne baštine našeg kantona koji kaže: svako lice je dužno da prijavi potencijalno dobro baštine organu ili službi iz člana 43. i 44. ovog Zakona. To je ili kantonalni Zavod za zaštitu spomenika ili Muzeji i druge ustanove koje se bave očuvanjem kulture. Mi u Kantonu nemamo kantonalni Zavod, dakle u ovom slučaju misli se na Muzej, pošto mi u Tešnju imamo Muzej, dakle bio je nekakav red da se obavjesti ova Javna ustanova. Ponavljam do toga nije došlo, i ja sam također za ovu priču čuo preko portala. Poslije toga, svega nekih pola sata, mi smo bili gore na licu mjesta, međutim od radnika koji su izvodili radove, mi smo dobili informaciju da su naši sugrađani, prolaznici u tom momentu naišli, uzeli te cijevi i jednostavno odnijeli. Ja se nadam da oni te cijevi ne planiraju jednostavno prisvojiti, zadržati nego ih ustupiti JU Muzej Tešanj, kako radi toga što će Muzej uraditi sve moguće da te cijevi odnosno taj arheološki nalaz što bolje predstavi našim sugrađanima i izloži u svojim depoima, tako i radi činjenice da taj pronalazak podliježe određenim zakonskim pravilima, evo tačnije navedenom Zakonu o zaštiti kulturne baštine koji kaže jednostavno da kulturna baština je svih pokretnih i nepokretnih stvari bez obzira gdje su se te stvari nalazile i u kojem obliku svojine.“
Da li se može reći da zapravo zadržavanje kulturne baštine ili javnog naslijeđa potpada pod krivično djelo?
Ernad Prnjavorac: „S obzirom na postojeće zakonske odredbe možemo reći da potpada. Mi imamo na nivou Kantona Zakon o zaštiti kulturne baštine, i on je upravo ovih dana u proceduri izmjene i dopune, ali on je jasno definirao i prava i obaveze nalaznika ali i ustanova zaduženih za istraživanje, očuvanje i prezentaciju kulturnog nasljeđa.“
Kada se rade ovakva iskopavanja ukoliko znači postoji sumnja da postoji kulturno blago na nekoj određenoj dubini, ko je zapravo institucija koja bi trebala povesti računa o pravilnom iskopavanju?
Ernad Prnjavorac: „U ovom slučaju, ponavljam pošto mi nemamo Zavoda, u ovom slučaju Muzej je najbliži tako da kažem, po svojim ingerencijama, nadležnostima, obavezama i odgovornostima da vodi tu kontrolu. Nažalost mi nismo bili u prilici jednostavno da non stop boravimo pored tih mašina ali ja sam već naglasio da smo ovih dana, a to naši sugrađani mogu vidjeti, djelatnici Muzeja i ja lično, često puta pored tih ljudi koji vrše građevinske radove prolazili. Naravno ja sam i njih uredno obavjestio o Zakonu o kulturnoj baštini, i oni znaju da su dužni ukoliko naiđu na nešto što bi potencijalno predstavljalo arheološki nalaz ili dobro baštine, da su dužni čak da zaustave radove i da pozovu u ovom slučaju evo našu ustanovu da izađe, da se očituje i eventualno da ona preuzme određene nalaze.
Iz svega što ste rekli nameće se pitanje s obzirom, da građane zanima ko je zapravo kriv, da li je to bio nemar radnika i sugrađana, jer vi niste pozvani u onom momentu kad se to otkrili?
Ernad Prnjavorac: „Pa slažem se, i ja ne bi nikoga nazvao krivim, ali mislim da se ne može ni sva odgovornost ni ta uslovna krivica prenijeti ili predstaviti na račun Muzeja. Dakle kriv je i izvođač radova, ja sam naišao na te ljude ali se pravdaju ponavljanjem time da ne znaju za taj Zakon o kulturnoj baštini, pa čak donekle kriv je i investitor, u ovom slučaju općina Tešanj, koja je trebala naglasiti da se na tom području očekuje, ili mi kao ustanova čiji je Općina osnivač. Ja ne bježim od te krivice mada ponavljam ne mislim da je bilo ko kriv. Ali jednostavno morala je postojati malo bolja koordinacija i malo više dobre volje da se djelatnici Muzeja prvi pozovu na teren. I naravno svi bi opet imali priliku da čuju za tu vijest, i da vide i da slikaju ali malo drugačijom procedurom nego što je to urađeno.“
Napomenuli ste da odgovornost podjednako za ovaj slučaj leži i na Muzeju i na općini. Ono što mene sada zanima jeste: da li je izvođač radova bio upoznat da se na tom dijelu nalaze vrijedni historijski ostaci od strane investitora. Da li imate tu informaciju?
Ernad Prnjavorac: „Ja vjerujte ne znam. Mi nismo upozorili nikoga, iskreno, Muzej nije, jer mi nismo znali. U suštini ja mislim da mnogi naši sugrađani nisu ni znali koji je to obim radova koji nas čeka, koja je to dubina, kolika je to širina, koliki je to zahvat. Ponavljam, ljudi koji su izvodili radove i još uvijek izvode, pravdaju se time da nisu znali ni da će naići na potencijalne arheološke nalaze, a ni za Zakon o kulturnoj baštini po kojem su trebali prvo ustanovu obavijestiti..“
Znači ako govorimo o Zakonu može se reći da je firma koja zapravo izvodi radove krivac, jer nije upoznala svoje radnike sa zakonom?
Ernad Prnjavorac: „Pa ne znam, ne bih ja krivio sad ni firmu ni izvođača radova, jednostavno tako je kako je bilo, ali nije kasno da se greška ispravi i da nalazi koji su pronađeni završe u Muzeju, dok još uvijek ima vremena i dobre volje. U protivnom mi ćemo jednostavno biti prisiljeni zakonskim putem tražiti da nam se taj pronađeni materijal preda.“
Iz ovog razgovora koji smo obavili je evidentno da zakonski osnov o zaštiti kulturne baštine postoji, očigledno da su se desili propusti na svim stranama. No još uvijek ne zaključujemo našu priču. Nastavljamo naše istraživanje.
Piše : Rifa Vilašević/Radio ZOS