Lejla Zukanović (22) rođena je u Tešnju, u kojem je kao beba provela svega devet mjeseci života. Njeni roditelji odlučili su krenuti put boljeg života. Engleski jezik su poznavali dovoljno da nađu posao i obezbijede sve uvjete potrebne za normalan život, pa su otputovali u Chicago u kojem i danas žive.
Još kao djevojčica Lejla je posmatrala policajce i divila se njihovoj snazi i hrabrosti. To ju je potaklo da odabere karijeru kojom želi da se bavi.
Veliko srce
– Policajci su uvijek tu da pomognu ljudima i to me veoma impresioniralo. Uvijek sam voljela pomagati svima kojima je pomoć potrebna kako bi riješili svoje probleme. Posao za koji sam se školovala je opasan, i kada nekome kažem čime želim da se bavim, dobijem komentar poput: “Ali ti si žensko, što ne radiš ženski posao”. Međutim, meni to ništa ne znači, jer smatram da žena može raditi sve što može i muškarac, ističe Lejla za Moja BiH.
Njen krajnji cilj je biti detektivka koja istražuje ubistva, a put ka tome je dug. Međutim, Lejla nikada ne odustaje od svojih ciljeva. Tako je ovo putovanje započela apliciranjem za posao u Chicago Police Department, gdje proces zapošljavanja traje do godinu. Ali mi ne sumnjamo u to da će ambiciozna Lejla uspjeti.
Vrijeme koje provodi čekajući posao iz snova ne troši besciljno. Ovo je Lejlina druga ljubav…
Vrlo sam aktivna osoba, trenirala sam brojne sportove u školi, a kada sam završila školovanje, nastavila sam ići u teretanu. Najbolje se osjećam nakon treninga, i smatram da svi trebamo čuvati naše tijelo, jesti zdravu hranu i biti aktivni. To me je potaklo da pomognem i drugima da vode zdrav život i smršaju. Želim postati licencirani lični trener, pa trenutno pohađam časove obuke. Certifikat će mi omogućiti rad u teretani, a samim time i pomoć onima kojima je ta vrsta pomoći potrebna, objašnjava Lejla.
Pomaganjem drugima Lejlina sreća raste. Tako je volonterska humanitarna organizacija Helping Hearts of Bosnia and Herzegovina njeno utočište. S radom ove organizacije, o kojoj smo vam već pisali, naša sagovornica se upoznala putem Instagrama.
– Kada sam vidjela šta sve rade, odlučila sam pridružiti im se u narednoj akciji, a to je bilo pripremanje paketa hrane za više od 100 beskućnika i podjela istih. Predsjednica ovog udruženja Sanela Ovnović donacijama je prikupila dovoljno sredstava za kupovinu šatora, deka i odjeće kako bi im pomogla. Ne znam kome je bilo više drago – beskućnicima kojima smo pomogli ili meni koja sam bila dio tima koji im je uspio uljepšati dan. Dan koji sam provela sa članovima Helping Hearts of B&H, jedan je od najljepših dana u mom životu, ističe Lejla te dodaje kako su je svi iz organizacije jako dobro prihvatili – “kao da se poznajemo čitav život”. U planu ove organizacije su brojni projekti, a nova akcija za jednu od porodica u Bosni i Hercegovini je već u toku.
Ne galamimo, mi tako pričamo!
Zbog ogromne ljubavi ka domovini, porodica Zukanović odlučila se na povratak. Tako su se 2010. vratili u BiH, gdje je Lejla završila osnovnu školu i prva dva razreda Tehničke škole u Tešnju. Kupili su kuću i živjeli u Tesliću, gdje je Lejla imala prijatelje i trenirala folklor. Ali, spletom okolnosti, Zukanovići su se vratili u Chicago. Međutim, njihova želja za povratkom jednog dana ipak nije nestala.
– Kroz priče mojih roditelja, i ja sam zavoljela Bosnu koliko i oni. Zbog toga dođemo kad god možemo i obiđemo našu rodbinu. Kući pričamo samo bosanski jezik, pravimo bosanskohercegovačka jela i slušamo našu muziku. Amerikanci misle da galamimo jer ne znaju da mi tako pričamo, našalila se naša sagovornica.
Za razliku od većine omladine bh. porijekla koja je rođena van BiH i nikada nije živjela ovdje, Lejla zna kako izgleda život u našoj državi. Međutim…
– Mogla bih živjeti u BiH, ali ja sam odrasla u Chicagu, ovdje je moje društvo. Chicago je dio mene, ovdje sam se školovala, ali kada se penzionišem, eto me odmah u Bosnu! Jer nema ljepote do Bosne, to znam vrlo dobro, ističe Lejla.
A mladima u našoj državi i u dijaspori poručila je sljedeće…
– Moj otac i mama kažu: “Ako zaboravimo odakle smo, gubimo sebe.” Ne zaboravite to!
Izvor: Oslobođenje.ba