Muhamed Đonlagić iz Jelaha opasan je tip. Genetski. Jer, njegovi su preci bili đonlage i zapovjednici posebnog i rijetkog roda vojske u Turskoj Carevini, đonlija. Vojnici đonlije regrutirani su od dobrovoljaca i plaćenika, a bili su pripremljeni za opasne poduhvate. Preci Muhameda Donlagića, dakle, bili su zapovjednici specijalnih turskili postrojbi iz sredine 18 stoljeća. Možda zato ovaj čovjek danas nigdje ne ide bez pravog revolvera, američkog kolta. I, za razliku od prije 250godina kada su donlage štitile sistem, danas je Đonlaga za državu gotovo – opasan.
Muhamed Đonlagić je, ustvari, izdanak begovske familije. Mada je potpuno zdrav i vitalan, mnogi jedva čekaju da umre. Uzdaju se u biološki sat: Muhamedu su 73 godine. Najnestrpljivija je i najnervoznija, zna se država. Jer, ako ovaj čovjek ode na onaj svijet, država mu neće morati vratiti silnu zemlju i nekretnine koje je njegovoj obitelji oduzela, preciznije – opljačkala, u posljednjih 70 godina.
I pored svegp što ga je zadesilo, Muhamed i danas posjeduje dosta toga. lako je, ustvari, penzioner, ima firnu, a iako nema ljubavnicu – vozi novog BMV-a…
Šta mu onda treba, pitaju se mnogi, da se sa državom ćera po sudovima zadnjih 25 godina? Jer. advokati su skupi, a ishod neizvjestan. Nije valjda proklet?
Nipošto! Šta više. Muhamed Đonlagić plaća advokate još nekim ljudima kojima je država otela imovinu, kako bi spriječili da se u zemljišnim knjigama otimačina legalizira. Sam Muhamed vodi protiv države više paralelnih procesa, a za jedan je slučaj čak dobio i presudu Ustavnog suda BiH u svoju korist. Ali, neće država da provede presudu! Zašto se, dakle, bori kad je to gotovo uzaludan posao?
‘Želim da ih pobijedim! Državu! Vlast! Lopove! Koji su oteli zemlju, vile i stanove i dodijelili ih sebi i svojima! Ono što je ostalo, sad drsko prodaju i prave talove! To je divljaštvo! Ali, kada sve to vratim, ja ne želim da uživam u posjedovanju ja to definitivno ne želim. Želim pravdu! Da se službeno proglasi! Na sudu! Tek tada ću biti bogat. I tek tada ću biti spreman otići na onaj svijet.
I tek tada ću biti spreman otići na onaj svijet. Ustvari, možda ću prije preseljenja na ahiret, kada se sve završi, državi i pokloniti istu tu zemlju koju mi je bila otela hajdučijom… Jer, ja sam za te hajduke i dalje – beg. Gospodin. No, da se razumijemo: neću ništa pokloniti ovoj i ovakvoj državi, jer, to se radi u velikom stilu, gospodski. Želim zemlju ostaviti za javno dobro, takav je bio i moj otac Zeir-beg, ali I moj djed Ibrahimbeg koji je Austro-Ugarskoj monarhiji halalio zemlju u centru Jelaha kako bi se tu napravila željeznička stanica! pripovijeda uzbuđeni Muhamed Donlagić.
Nema šta, proglasit ćemo ga Don Kihotom. Službeno: Don Kihot od Jelaha – lako će se, ustvari, zvati dokumentarni film koji je u pretprodukciji za jednu veliku svjetsku televizijsku kuću. No, Muhamed se baš i ne slaže s tim da je on neki Don Kihot… Jer, kaže, čitao je on Servaniesa. Jest da mu je možda ostala još koja kap plemićke krvi i jest da ga mnogi ne razumiju… Neki čak misle da je lud, jer se bori za pravdu koja nije ostvariva, međutim… “Možda imam idealističku viziju* kaže Muhamed, “ali ja ne želim oživljavati nikakvo viteštvo!
“Znaš, ima i ono da ‘krivu Drinu ne možeš ispraviti, ali je nikad nemoj prestati ispravljati! Ipak, ja nisam nepraktičan kao Don Kihot. Jer. mada se možda borim u pogrešno vrijeme, ja svoju borbu vodim na pravom mjestu – na sudu. I, moji neprijatelji nisu izmišljeni, nisu vjetrenjače. Moji neprijatelji su stvarni: vlast i njeni protagonisti. I…, da, ja neću vječno gubiti kao Servantesov junak. Ja ću istjerati pravdu! To je moja misija. Zato sam ja samo na prvi pogled Don Kihot! objašnjava Muhamed.
Muhamedov otac Zeirbeg Đonlagić umro je 1948. Imao je 52 godine, a Muhamed ga se gotovo i ne sjeća, jer je tada bio šestogodišnje dijete. ‘Umro je poprijeko! kaže Muhamed, zbog nepravde. Jer. komunisti su poslije Drugog svjetskog rata počeli oduzimati imovinu od bogataša, veleposjednika i kapitalista.
Muhamed, brat mu Derviš i njihova majka, preko noći ostali su bez ičega. Hranili su se ‘na tačkice! kao i sva sirotinja u to vrijeme. Posljednje nekretnine Muhamedovoj su obitelji oduzete dvije decenije nakon rata, 1996. Ali, ni u toj socijalističkoj Jugoslaviji nisu bili svi bez duše.
Zahvaljujući nekim visokim državnim fiuikcionerima, Muhamedu je država šezdesetih godina prošlog vijeka vratila dio imovine. Političari koji su mu pomogli bili su Srbi a to su učinili prema sopstvenom priznanju – zbog Muhamedovog oca “koji je bio dobar čovjek!
Najviše zla nanijeli su mu njegovi sunarodnjaci koji su se tada morali udvarati komunističkoj vlasti “više nego što treba” Napadali su ga i da nije pravi musliman jer nosi šešir. Zbog šešira su ga i prozvali Džo.
Zanimljivo je da je bivša komunistička država oduzimala privatnu imovinu različitim metodama. Nekada je to konfiskacija (totalno oduzimanje), nekada nacionalizacija (blaža forma), treći put arundacija (zamjena), onda uzurpacija (moglo bi se prevesti kao “drska krađa”)…, ali uvijek je to proglašavano takozvanom društvenom imovinom.
Platiću advokate onima koji nemaju, kako bi i oni ostvarili svoja prava! priča Muhamed Đonlagić.
Njegova upornost i borba imale su svoju cijenu • prošle godine je brutalno pretučen ispred svoje kuće u Jelahu, i to pred očevicima i u po bijela dana. Nije imao vremena da u samoodbrani izvuče svoj magnum. Napadači su poznati, ali tužilac je prvobitno obustavio istragu. Na Muhamed ne bi bio Muhamed, da ne ide dalje. Angažirao je najboljeg advokata, i, konačno, glavni kantonalni tužilac je otvorio istragu.
‘Svako vrijeme ima svog Don Kihota! Koliko god se otimao, Muhamed je ipak Don Kihot. Don Kihot od Jelaha.
Posljednja vijest: U Tešnju bi se, pored ovog dokumentarnog filma, mogao snimati i igrani -“Gori vatra (drugi dio)! No, radnja ove dramske komedije sada neće biti zasnovana na fikciji, već će sličnost sa stvarnim događajima i likovima biti – namjerna. Ali, u ovom igranom filmu, građani Tešnja ovaj put ne dočekuju Bila Klintona (kao u prvom dijelu), već su žitelji zauzeti pripremama oko posjete visoke povjerenice Evropske unije za proširenje.
Predstavnica EU, dakle, lično želi da posjeti taj gradić u kojem godinama ne žele izvršiti povrat oduzete imovine, tj. odbijaju provesti presudu Ustavnog suda BiH.
U Evropi su. doduše, čuli za slučaj Sejdić – Finci, ali nijedan prevodilac nije mogao biti dovoljno ubje-đljiv da im objasni da u Bosni postoji i gradić koji se odmetnuo iz pravnog sistema. Visoka povjerenica EU ima zadatak da te ljude slika, kako bi se provjerilo da li izgledaju kao ostatak civiliziranog svijeta.
Iznad Tešnja zora još uvijek ne sviće…
(Tekst je rađen u saradnji sa Omega produkcijom)/
Tekst preuzet sa BhDani.ba
Opširnije u tiskanom izdanju DANI