Izgradnja akumulacije jedan je od rješenja za navodnjavanje poljoprivrednih površina. Šta je potrebno za ovaj pothvat, koje su njene prednosti, kako utječe na prirodu, pitanja su na koja smo odgovore potražili od stručnjaka i proizvođača
Navodnjavanje poljoprivrednih površina, bilo da se radi o povrćarstvu, voćarstvu ili ratarstvu danas je ključ proizvodnje. Manjak padavina tokom ključnih mjeseci vegetacije, a onda i suša, poljoprivrednu proizvodnju dovodi pod upitnik.
Sve je više onih koji se u njega odlučuju ulagati, a jedan od načina je i izgradnja akumulacije.
Da bi se isplatila, najmanja preporučena poljoprivredna površina koju ćete navodnjavati je oko 20 hektara, saznajemo od Siniše Hrgovića, dipl. ing. agr. ujedno i ratara koji navodnjava svoje ratarske kulture.
Kako kaže, veličina akumulacije osim o površini koju treba pokriti, ovisi i o količini vode koja se želi osigurati kroz vegetaciju te samog uređaja koji će se koristiti.
“Standard za ratarske kulture je tokom vegetacije, u najkritičnijim mjesecima, dakle šestom, sedmom i osmom, osigurati 100 do 150 litara po metru kvadratnom, u četiri do šest normi navodnjavanja. Ako ima kiše tokom vegetacije, 100 je dovoljno”, otkriva i dodaje da u voćarstvu, a posebno povrtlarstvu ta količina može biti i viša jer je riječ o proizvodnji u kojoj, kada se krene s navodnjavanjem, vodu treba osigurati tokom cijele vegetacije, odnosno intenzivnog rasta. Ovdje se najčešće koriste sistem kap na kap gdje nema puno gubitaka vode i isparavanja, posebno ako su ukopani u zemlji.
Prednosti akumulacije
Hrgović nam priča da je interes za navodnjavanjem posljednjih godina veliki. “Puno proizvođača sami idu u izgradnju bunara, kako bi si osigurali stabilnu proizvodnju. Akumulacijska jezera se rade, ali to su vrlo skupe investicije”, ističe ovaj stručnjak pojasnivši da u tom slučaju morate izdvojiti dio svoje proizvodne površine na kojem će se jezero nalaziti. No, s druge strane, akumulacija se može stalno nadopunjavati te se isplatiti kroz neko vrijeme eksploatacije, nego da se kopa više bunara.
Prednost je i ta što se voda u takvim jezerima taloži pa su manje potrebni filteri, a osim toga, ona je toplija u odnosu na bunarsku što je puno pogodnije za biljke.
Dakle, potrebno je iskopati rupu, staviti zaštitni sloj u obliku jačih folija ili cerada koje će spriječiti da voda ode u podzemlje te osigurati pumpne stanice koje će distribuirati vodu do sistema koji će se koristiti.
Jezero se po potrebi oblaže folijom (Ilustracija: Depositphotos/_James633)
Najpogodniji teren za ovakav način je nizinski ili pak prirodna depresija dok je na padinama i kosinama teško koristiti bilo koji siste koji je na otvorenom budući da dolazi do otjecanja.
Najbolje graditi na prirodnoj depresiji
Predsjednik Udruge prodavatelja poljoprivredne mehanizacije i opreme u RH Adam Dominković, kaže da većina onih koji nisu smješteni uz izvor vode kao što je rijeka, kanal i slično, uglavnom ide prema opciji kopanja bunara, a tu troškovi variraju ovisno o željenoj dostupnoj količini vode u samom bunaru koja je potrebna u odnosu na navodnjavanu površinu.
Jasno, bunar za pokrivanje 5 ha poljoprivrednih površina ne mora imati protočnost i količinu vode kao onaj koji će pokrivati 50 ha, a samim time i cijena varira.
Dakle, ako se odlučite za izgradnju akumulacije na prirodnoj depresiji, nakon što je obložite folijom, u njoj ćete skupljati godišnje padavine ili vodu osiguravati iz obližnjih potoka, kanala ili rijeka. Ako je kopate na mjestima gdje nema prirodne depresije i prirodnog dotoka vode, onda je morate puniti iz bunara, a tada su vam potrebne potopne pumpe. Kod samih akumulacija se mogu postaviti vanjske pumpne stanice koje su uronjene u nju te prebacuju vodu u sistem koji se koristi.
“Za 20 ha navodnjavanja po pitanju ratarske proizvodnje, recimo da trošite 25 milimetara kišenja po površini, to je 40-ak kubika vode. Potrebno je pet, šest dana da bi je navodnili kako spada. Ako trošimo 40 kubika na sat, za 20 sati to je 800 kubika. Dakle, za pet, šest dana je potrebno 2.500 do 3.000 kubika vode”, zaključuje Dominković.
Šta je sve potrebno ovisi o puno faktora
Marijo Puškarić, vlasnik vrlo uspješnog poljoprivrednog obrta Agro Puškarić iz Kaniške Ive kod Garešnice s izgradnjom akumulacije je krenuo 2008. godine i koristi je već 12 godina u proizvodnji krompira, češnjaka, crvenog luka, ali i cikorije, soje, pšenice i kukuruza. Kaže do danas ih je ulaganje u tu vrstu navodnjavanja koštalo oko 20 miliona kuna (cca 5 miliona KM).
On nije imao potrebu postavljati foliju jer je tlo na kojem je kopao nepropusno pa je to bila jedna od prednosti. “Danas je kroz vegetaciju potrebno 200 litara po m2. Koristimo kapacitet pumpe s motorom na dizel, a povoljnije je ako neko u blizini ima izvor električne energije”, pojašnjava nam Puškarić.
Izbor pumpe ovisi o kapacitetu, a one koštaju od 10 do 25 hiljada eura. Također su potrebne cijevi koje se postavljaju pod zemlju. “Ako je moguće, one se zakopaju uz parcele i naprave izvodi svakih 60 do 90 metara. Na njih se pripajaju uređaji za distribuciju vode, bilo da je riječ o mikro rasprskivačima ili rolomatama, tifonima ili pak linearima, kišnim krilima, kako ih god nas zovu. Tu je i sistem kap na kap, za manje površine.”
Ističe da su kišna krila najkvalitetniji način distribucije vode jer daju najbolje rezultete. Naravno, u tom slučaju morate imati veliku širinu površine jer ih ne možete micati tokom sezone budući da su dugački 200 do 300 metara, s kotačima i elektromotorima. Iza njih su mikrorasprskivači, a onda tifoni.
Njegovo jezero je zapremnine 400 do 500 hiljada kubika, a iskopano je na nešto više od 5 ha površine. U toku vegetacije u njemu se skuplja voda, posebno kada dođe jači pljusak od 50 do 70 litara vode po m2. “Efektivno kroz vegetaciju uspijemo prikupiti i distribuirati 500 do 600 hiljada kubika što je dovoljno za površinu od 300 hektara s navodnjavanjem od 200 mm. To nam je dovoljno za naše glavne kulture, luk, češnjak i krompir.”
Češnjak zahtijeva vodu sve vrijeme vegetacije
Govoreći o troškovima izgradnje, kaže da je teško usporediti cijene nekada i sada. No, ipak je pokušao napraviti računicu. “Bager iskopa na sat, ako je dobar bagerist, do 150 kubika zemlje. Jedan sat bagera je danas oko 450 kuna (113 KM). Možemo reći, da bi izgradnja operativne akumulacije koštala 7 do 10 kuna (1,70 – 2,50 KM) po kubiku. Cijev za distribuciju i ugradnja je oko 200 kuna (50 KM) po metru, a ovisi od promjera. Manji od 160 mm su jeftiniji, a poželjno je da su glavni vodovi veći, 225 mm do 250 mm, jer tada nemate gubitak pritiska vode”, naglašava. Kaže kako je njega do danas, s oko 20 km cijevi u zemlji te infrastrukturu za 700 do 800 ha površine za navodnjavanje, zbog plodoreda, koštalo oko 20 miliona kuna (5 miliona KM).
Puškarić: Zadržimo padavinske vode
Ovaj ozbiljni proizvođač ističe da vodu treba prikupljati s površina kojima se gospodari. Tada je višestruki efekt jer se u vrijeme intenzivnih padavina i kiša smanjuje pritisak na vodotokove i odvodnju jer u kritičnom, vršnom opterećenju, vodotoci se spašavaju od suviška. “Ja sam apsolutno protiv zadiranja u rijeke, osim kad nema drugih opcija zato jer u njima imate otpad iz kanalizacija, gradova, industrije, svega, dvojbeno je što je u njima. Kada ona dolazi s poljoprivrednih površina, to je čista situacija”, komentira i dodaje da vodu koja padne na nekom području treba zadržati na toj mikro lokaciji i koristiti za navodnjavanje.
Puškarić je značajan proizvođač krompira
“Prije se govorilo o količinama od 150 mm u vegetacijskoj sezoni, danas treba osigurati čak 200 do 250 mm jer u vrijeme vegatacije veći gubitak evaporacijom. Raspored oborina je takav da se u junu koji je statistički najkišniji u godini, nakon njega novembar pa maj, dogodilo da su maj, juni uz juli najsušniji”, upozorava.
Smatra da se danas isplati navodnjavati i soju i kukuruz te udvostručiti prinose što je posebno važno uz današnje visoke cijene. “Nema šanse da ću zasijati jedan hektar luka ili krompira ako nemam osigurano navodnjavanje. To samo lud čovjek može napraviti”, kaže Puškarić koji u proizvodnji luka, primjerice, navodnjava svaki dan.
“Lani su mi se pokvarile dvije pumpe jedna za drugom i šest dana nisam kišio. Prepolovio mi se urod luka. Tada više nije bilo popravka. Evaporacija je zbog velikog broja sunčanih sati ogromna, a luk ima plitak korijen i ako ga nisi zalio, neće dati zadovoljavajući prinos.”
Naime, ističe kako je broj sunčanih sati kroz godinu ključan. “Nije problem samo manja količina padavina i njihov raspored nego zbog ovih uvjeta gubite puno više vode”, upozorava dodajući i da je vegetacija pomaknuta za 20 do 25 dana u posljednjih samo trideset godina., piše Agroklub.