Ako razmišljate o voćarskoj proizvodnji, period pred nama idealno je vrijeme da pristupite poslu. Šta on podrazumijeva, kako izbjeći greške, za čitaoce Agrokluba pojasnili su stručnjaci iz ove oblasti.
Podizanje voćnjaka nije više posao koji može obaviti “načitani” susjed ili stariji član porodice. Danas je to posebna djelatnost i u profesionalni uzgoj voća samostalno se ne bi trebali upuštati. I prije njegovog projektiranja mnogo je rada, analiza i ispitivanja. Avanturizam se ovdje ne isplati.
Ako razmišljate o voćarskoj proizvodnji, period pred nama idealno je vrijeme da pristupite poslu. No, osim želje i volje, nužno je u razmatranje uzeti nekoliko bitnih faktora. Za početak pravilno procijenite svoje mogućnosti i imajte na umu da je riječ o nepredvidivom biznisu. Šta on podrazumijeva, koliko rada predstoji, kako izbjeći greške, od prvog do posljednjeg koraka za čitaoce Agrokluba pojasnili su stručnjaci iz ove oblasti.
Ključni faktori
S agronomskog aspekta, ukoliko se po prvi put planira intenzivna proizvodnja neke voćne vrste, na određenom lokalitetu neophodno je provjeriti prije svega klimatske i zemljišne parametre, navodi dr. Osman Musić, viši asistent na predmetima iz oblasti voćarstva, Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Napominje da su od klimatskih najznačajniji temperatura, padavine i insolacija (obasjavanje Zemljine površine sunčevim zrakama, op.ur.), dok se pod zemljišnim prvenstveno podrazumijevaju fizičko-hemijska svojstva tla, tj. struktura, tekstura, pH, te sadržaj humusa, fosfora i kalija. Vrlo važnu ulogu imaju i nadmorska visina, ekspozicija i nagib terena.
Ovdje pomažu i informacije hidrometeoroloških zavoda gdje se mogu pronaći meteorološki podaci za određeni lokalitet, kao i podaci iz fenoloških godišnjaka za veći broj voćnih vrsta. Na osnovu njih moguće je utvrditi učestalost pojave niskih temperatura u fenofazi cvjetanja, prosječnu sumu padavina, dužina vegetacionog perioda itd.
“Međutim, ukoliko je na određenom prostoru zastupljena uspješna proizvodnja planirane voćne vrste ili u prirodi postoje divlje populacije te voćne vrste, onda bi se moglo pretpostaviti da su klimatski faktori odgovarajući za uzgoj”, napominje Musić, dodavši da bi se u tom slučaju fokus budućih proizvođača trebao prvenstveno usmjeriti na ispitivanje fizičko-hemijskih karakteristika zemljišta.
Većina voćnih vrsta se, navodi, uspješno može uzgajati u intervalu od 100 do 800 m.n.v, a i više, posebno ako je povoljna ekspozicija terena (položaj parcele u odnosu na strane svijeta). Na većim nadmorskim visinama poželjne su južne ekspozicije terena, iz prostog razloga što su toplije, više osvijetljene u odnosu na sjeverne.
S aspekta nagiba terena, najpogodnije parcele za proizvodnju voća su one koje imaju blagi nagib, do pet stepeni.
“Parcele s nagibom većim od 10° potrebno je terasirati, što značajno povećava investiciju podizanja voćnjaka, dok one čiji nagib prelazi 30° se smatraju nepogodnim za uzgoj voća”, pojašnjava, dodavši kako su ekspozicija i nagib ključni za određivanje smjera redova u zasadu (optimalan pravac redova je smjer sjever-jug).
Svjesni svojih mogućnosti
Na početku je, prema mišljenju Musića, veoma važno da se ustanovi realan obim proizvodnje, a upravo u ovoj procjeni mnogi prave najveće greške. Onima koji planiraju podizanje intenzivnih voćnih zasada, a koji nemaju iskustvo ili ovaj biznis smatraju dodatnim izvorom finansiranja, preporučuje da krenu s manjim obimom (površinama).
Investitor mora biti svjestan da je to vrlo rizičan i nepredvidiv biznis, koji pored toga što zahtijeva pravovremeni rad, može da izazove i ogromne troškove održavanja u godinama kada nema nikakve dobiti, na primjer, zbog posljedica mraza u fenofazi cvjetanja”, kaže naš sagovornik.
Prije izrade samog plana (projekta) podizanja zasada, bilo bi dobro odrediti i željeni koncept proizvodnje (konvencionalni, integralni i organski) kao i gustinu sklopa, tj. koje kombinacije podloga-plemka će se koristiti i u kojem uzgojnom obliku.
Na osnovu tih podataka pristupa se izradi plana (projekta) podizanja zasada, koji obuhvata – popis svih aktivnosti (krčenje, oranje, đubrenje, frezanje, sadnja…) kao i specifikaciju materijala koji je neophodno nabaviti za podizanje i održavanje zasada (sadni materijal, plan ishrane i zaštite, sistem potpore, sistem za navodnjavanje…).
“Prilikom izrade kalkulacije u obzir treba uzeti i cijenu koštanja mehanizacije, dostupnost i cijene radne snage, te cijenu izgradnje i održavanja skladišnog prostora”, ističe Musić, napomenuvši da treba imati i jasan plan prodaje plodova, naročito ako ne posjedujete vlastite skladišne kapacitete.
Šta je i koliko košta projektiranje?
Samo projektiranje podrazumijeva skiciranje same parcele, izbor redova, razmak između biljaka, ostavljanje mrežnog puta, formiranje sistema za navodnjavanje, infrastrukture za zaštitu od raznih vremenskih uslova poput protivgradne mreže te izbor potporne infrastrukture u zavisnosti od voća koje se sadi.
Prema riječima Muhameda Gariba, dipl.ing.agr. iz preduzeća EkoDizajn d.o.o. Mostar u planiranje spada i izbor voćaka i sorte, potražnja na tržištu te izrada budžeta koliko će da košta sadnja i nabavka sadnica, kao i koliki su troškovi ulaganja za prve tri godine.
O koliko složenom poslu je riječ pojašnjava i vlasnik agencija za konsalting i projektiranje Agro Projektiranje d.o.o., Bekir Dolić, koji kaže da je nekada potrebno i angažiranje do 10 radnika. Nakon što dobiju poziv, agencije obilaze teren gdje se evidentiraju sve karakteristike o kojima je Musić govorio.
“Projektiranje prije svega podrazumijeva izradu plana projekta voćnjaka kojoj se pristupa nakon evidentiranja navedenih podataka. On se, potom, uručuje klijentu zajedno sa predračunom svih radova”, kaže Dolić, istakavši da je projekciju troškova, teško reći napamet jer ovisi o svim koracima koje je potrebno preduzeti.
“Parcele na kojima klijenti žele zasnivati voćnjake nekada su u takvom stanju da traže dodatne mjere uređenja i dodatnih fizičko-hemijskih analiza tla tako da je teško govoriti o okvirnim cijenama”, dodaje.
Garib ističe da ova investicija nije nimalo jeftina te da u startu treba imati na umu da će se ulaganje početi da vraća tek nakon pet, šest godina, ali i da prve tri godine nema mnogo posla, osim nadgledanja i redovnih mjera. Cijena najviše zavisi od izbora sadnog materijala i voćne vrste.
“Razlika između jabuka i masline je ogromna, jer kvalitetne sadnice jabuke mogu da se pronađu za 10 KM, a za maslinu je to oko 50 KM. To naravno čini veliku razliku pri formiranju budžeta. Tako da podizanje voćnjaka na 1 hektaru može da bude od 10.000 do 50.000 maraka”, kaže Garib.
Priprema zemljišta
Priprema zemljišta je ovdje neizbježna aktivnost, a obično podrazumijeva: oranje, frezanje, ravnanje terena i popravku plodnosti tla (meliorativno đubrenje). Može dodatno podrazumijevati krčenje i izradu drenaže. Musić posebnu pažnju posvećuje meliorativnoj gnojidbi, čiji se program dobije od laboratorija koji je radio analizu plodnosti zemljišta, i obično su norme đubrenja iskazane za površinu od 1 ha (10.000 m2).
S tim u vezi, veliki broj proizvođača je provodi na čitavoj površini budućeg zasada. No, njeni troškovi se mogu znatno reducirati parcijalnom meliorativnom gnojidbom.
“Parcijalno meliorativno đubrenje se provodi samo u zoni od po 1 m s obje strane reda, tj. gdje se nalazi korijenov sistem voćke, a u međurednom prostoru se uopće ne popravlja plodnost tla. Za to je svakako neophodno obilježiti buduće redove, trake od 2 m širine, prije same gnojidbe”, savjetuje.
Podloga i sadnja
Pojašnjava da se u intenzivnim zasadima većine voćnih vrsta koriste kalemljene sadnice, a koje se sastoji od podloge i plemke. Podlogu čini korijenov sistem, korijenov vrat i donji dio debla, dok plemka (sorta koja je nakalemljena) predstavlja nadzemni sistem biljke (deblo i krošnja). Osnovne razlike između podloga na kojima se uzgaja neka voćna vrsta ogledaju se u bujnosti, zahtjevima spram određenih karakteristika zemljišta, otpornosti i kompatibilnosti s određenim sortama.
Dakle, tip zemljišta vrlo značajno utiče na odabir podloge prilikom nabavke sadnog materijala”, ističe uz opasku da je nažalost, na domaćem tržištu, mogućnost odabira odgovarajućih kombinacija podloga-sorta uveliko predodređena od strane samih rasadničara.
U mediteranskom klimatu (bez snježnih padavina i izrazito niskih temperatura) voće se može saditi u toku čitavog perioda vegetacionog mirovanja, tj. od kraja jednog vegetacionog perioda (jesen) pa do početka drugog vegetacionog perioda (proljeće). U kontinentalnom klimatu se obično izvršava u toku novembra, te u toku marta i aprila.
Dubina sadnje ovisi od razvijenosti korijenovog sistema i visine kalemljenja. Idealno bi bilo da se sadnica posadi na istoj dubini kao što je bila posađena u rastilu”, kaže Musić, napomenuvši da se kao orijentir treba koristiti zona korijenovog sistema i visina spojnog mjesta.
Nakon izvršene sadnje, te nakon što se zemljište oko sadnice slegne, korijenov sistem ne smije biti vidljiv, a visina spojnog mjesta bi trebala iznositi od 15 do 20 cm (većina domaćih rasadničara kalemljenje izvršava na visini od 15-30 cm). Posebno naglašava da se prilikom redovnog održavanja unutarrednog prostora spojno mjesto ne zatrpava.
Odabir sorti
U zavisnosti od želje klijenta, projektanti ovdje mogu pomoći s preporukom rasadnika s kojim imaju saradnju. Prema riječima Gariba, u slučaju im prepuste sve obaveze, onda oni odlučuju o izboru sadnica i njihovom transportu do parcele gdje se planiraju saditi.
Ako se radi o stranooplodnim voćnim vrstama, važno je uskladiti kompatibilnost sorti i vrijeme njihovog cvjetanja. Pored toga, bitno je poznavati njihove karakteristike u smislu otpornosti ili osjetljivosti na određene bolesti, vrijeme sazrijevanja, te u koju svrhu se najčešće koriste plodovi određene sorte (stona potrošnja, prerada, sušenje…).
“S obzirom na to da postoje i razlike u načinu rezidbe, važno je da budući proizvođači poznaju dominantne tipove rodnih grančica i položaj na nosaču rodnog drveta (bazotoničan, mezotoničan i akrotičan) na kojima određena sorta plodonosi u cilju izvođenja pravilne rezidbe u rodu”, kaže Musić.
Pored navedenog značajno je i ispitivanje tržišta voćnih plodova, tj. da li je određena sorta zastupljena na tržištu, koju prosječnu cijenu postiže u zadnjih nekoliko godina, da li postoji potražnja za njom te da li se nalazi za sortnoj listi što je vrlo važno prilikom izvoza. Ne treba zaboraviti i da posao agencije traje cijeli životni vijek uzgoja planirane voćarske kulture, ukoliko to vlasnik voćnjaka želi. Najčešće ih, angažiraju za održavanje voćnjaka na godišnjem nivou.
“To podrazumijeva košnje, agrotehničke i pomotehničke mjere kao što su okopavanje, prihrana i rezidba, ali i organiziranje i projektiranje navodnjavanja i njegovo instaliranje, izrada programa zaštite, aplikacija pesticida i gnojiva i slično”, kaže Dolić.
Kako je riječ o rizičnom biznisu, svaki oblik dodatnog osiguranja proizvodnje – zaštita od divljih životinja, mraza i grada, sistem praćenja i predikcije bolesti, itekako je poželjan uz uslov da postoji potreba i ekonomska opravdanost jedne takve investicije, piše Agroklub.