Na novosadskoj željezničkoj stanici prije dva dana ljubav, baš ona prava, ugašena je pod gomilom hladnog betona.
Anđela Ruman, djevojka iz Stare Pazove i njen nesuđeni vjerenik, fudbaler Miloš Milosavljević, poznat pod nadimkom Kivi planirali su jučer da sa društvom proslave njegov rođendan, a danas da objave veridbu. Sljedeće godine trebalo je da se vjenčaju. Život pred njima bio je pun snova koji su nenadano presječeni.
Anđela je tog dana stigla vozom u Novi Sad, sretna i uzbuđena, misleći o svemu što ih čeka. Miloš je kasnio zbog saobraćajne gužve u gradu. Dok ga je čekala, pozvala je svoju majku. Govorila joj je o planovima, o malim stvarima koje su je činile sretnom. Možda je u tom trenutku imala iskreni osmijeh na licu, koji samo ljubav može da izmami. Kada je Miloš stigao, nije bilo mnogo vremena za riječi. Zagrlili su se i upravo tada se nadstrešnica srušila na njih.
Deda Anđele Ruman ne može da sakrije bol, a svaka riječ kao da mu otkida komadić srca.
“Ja sam joj deda. Anđela je po naravi bila prijatno dijete. Nije bila prgava. Ne! Radila je u vrtiću sa djecom koja imaju posebne potrebe. Bila je divna, strpljiva, tiha. Sjećam se kada se rodila, kada je prvi put prohodala, progovorila. Živjeli smo u jednoj kući do njene sedme godine”, kaže Pavel Ruman, koga je tek jučer prije podne pozvao sin i saopštio mu tužnu vijest:
“Rekao mi je: ‘Tata, znaš ono što se sinoć srušilo u Novom Sadu, Anđela je poginula!’ Upitao sam ga: ‘Otkud ona u Novom Sadu?’ Ispričao mi je da se dogovorila sa momkom da odu da se upozna sa njegovim roditeljima. Rekao sam: ‘Sad su se upoznali svi na kamari’. Joooj muko Isusova! Odoše svi u trenu! Teško je i kad star čovek umre, ali mladi bi trebalo da žive. Jooooj. Anđela moja je tu”, stavlja ruku na srce.
Pokazuje gdje je Anđelina kuća. Otac Zlatko, pognute glave, gleda u svoje ruke kao da u njima traži odgovore, bilo šta što bi ublažilo bol koji ga razara.
“Djece više nema. Moja Anđela kako ću ja bez tebe”, očajan je otac.
“Trebalo je da idemo kod Miloša, da upoznamo njegovu prodicu. Voljela sam da je zadirkujem da se zaljubila”, kaže njena sestra.
Anđelini roditelji su insistirali da se ona “vrati” kući do ispraćaja na vječni počinak. I vratila se uspavana ljepotica – u bijelom kovčegu. U momentu kada je majka Zorica izašla iz pogrebnog vozila, tišinu je preplavio krik koji je prodro u svako srce. Suze i jauci miješali su se sa riječima.
“Anđela, dijete moje zašto?! Hoću ja da idem umjesto tebe! Hoću ja da idem sa tobom!”, jauknula je majka Zorica.
Komšije i rodbina koji su se okupili krišom su brisali suze.
“Umjesto da smo djeci pravili svadbu, ispraćamo ih na vječni pomen. Miloš se bavio sportom, bio je fudbaler, ona je radila u obdaništu. Anđela je bila mirna i povučena, kao i Miloš. Bog je htio da ih uzme. Nadam se da će ovo biti opomena nadležnima da druga djeca ne nastradaju kao oni. Ovu djecu niko neće vratiti, kao ni ostale žrtve koje su bile ispod kamena. Strašno je što su pustili roditelje da satima čekaju u neizvjesnosti i da o smrti svoje djece saznaju iz medija”, kaže Anđelin tetak Milan, piše Mondo.