U malom gradu na jugozapadu Srbije, gdje se riječ prenosi brže nego što vjetar nosi lišće niz Lim, dogodila se nesvakidašnja priča koja je za kratko vrijeme postala glavna tema svih kafana i pijaca.
Pero Milovanović (pravo ime ostaće anonimno), 50-godišnji neženja iz Priboja, odlučio je da riješi svoju sudbinu na način koji se sve češće viđa u ovim krajevima – uplatom za mladu iz Albanije.
Čuo je Pero da su mnogi muškarci njegovih godina iz Srbije oženili djevojke iz Albanije, da su dobili djecu i pronašli porodični mir, pa je i on htio da okuša sreću. Na ženidbu ga je najviše tjerala njegova majka koja je željela da dobije snaju i unučiće. I ona je vjerovala da kupovina Albanke može njenom Peri da donese sreću.
Do mlade preko posrednika za 3.000 eura
Pero je oduvijek bio vrijedan čovjek. Radio je kao majstor za grijanje i vodoinstalacije, imao je kuću na lijepom mjestu, ali nikada nije imao sreće sa ženama. Prolazile su godine, drugovi su se ženili, rađali djecu, a on je ostajao sam. Počelo je da ga steže oko srca, naročito kad bi mu majka rekla:
– Sine, kad ću ja dočekati unuče? Šta će ti sve ovo, kad nemaš s kim da podjeliš?
Na preporuku rođaka, Pero je kontaktirao posrednika iz jednog sela kod Tutina. Ovaj mu je obećao da će mu naći lijepu, vrijednu i poštenu Albanku, koja će biti dobra žena i domaćica.
– Pero, vjeruj mi, imam najbolju za tebe. Ove djevojke nemaju mnogo zahtjeva, samo da ih lijepo tretiraš i da se poštuje dogovor. Ova što ti predlažem je mlada, dobra i nećeš se pokajati – uvjeravao ga je posrednik.
Pero je dao 3.000 eura, vjerujući u posrednikove riječi. Nije video ni sliku djevojke, nije pričao s njom, ali se nadao najboljem.
Šokantan susret sa budućom suprugom
Kada je došao trenutak da upozna svoju buduću suprugu, Pero se obukao najbolje što je imao. Ispeglana košulja, pantalone kupljene još za svadbu sestrine ćerke, malo parfema koji mu je ostao od rođendana. Srce mu je ubrzano kucalo.
Automobil sa albanskim tablicama zaustavio se pred njegovom kućom. Izašli su posrednik i mlada. Pero je u prvom trenutku zanijemio. Pred njim nije stajala mlada, lijepa djevojka, već žena u kasnim četrdesetim, niskog rasta, punačka i vrlo neveselog pogleda. Njena odjeća bila je skromna, ali izraz lica nimalo prijateljski.
– Pero, ovo ti je Mirsada – reče posrednik.
– Ali… Ti si rekao da je mlada… – mucao je Pero, osjećajući kako mu krv udara u sljepoočnice.
Mirsada nije razumjela šta govori, ali je njeno držanje pokazivalo da nije ni malo nesigurna. Pogledala je Perinu kuću, zatim njega i rekla nešto na albanskom posredniku, koji se samo nasmijao.
– Kaže da je umorna od puta i da bi voljela da se odmori. Pero, nema šta da se premišljaš, ovo je to.
Pero je osjetio da ga hvata panika. Dao je 3.000 eura, a pred njim stoji žena koja ne liči nimalo na ono što je zamišljao. Pokušao je da se izvuče.
– Slušaj, ovo nije ono što sam očekivao. Mislim da je došlo do neke greške…
Posrednik ga je pogledao ispod oka:
– Pero, nema greške. Dogovor je dogovor. Ako je nećeš, novac se ne vraća.
Mirsada je sve razumjela iz govora tijela. Podigla je obrvu, prekrstila ruke i rekla nešto kratko i oštro. Posrednik se odmah okrenuo Peri.
– Kaže da ne želi da ostane gdje nije dobrodošla, ali da hoće da zna kako ćeš joj vratiti čast.
Pero je osjetio kako ga hvata nesvjestica. Da vrati čast? Da ostane sa ženom koju ne želi? Ili da pokuša da nekako vrati novac? Svaka opcija mu se činila lošom.
Skupo plaćena lekcija
Vijesti su se proširile brzinom svjetlosti. Komšije su dolazile da vide „mladu”, komentarisale, neki su se i smješkali. Majka mu je očajno vrtila glavom.
– Sine, rekao si mi da si pametan čovjek. Ovo nje trebalo da radiš.
Mirsada je na kraju sama odlučila – sjela je u auto i vratila se, ne želeći da bude dio nečega što joj nije po volji. Pero je ostao bez nevjeste i bez novca.
– Nikad više neću da radim ovakve stvari! – ponavljao je sebi dok je sjedeo u kafani, zureći u čašu rakije.
Njegovi prijatelji su samo odmahivali glavom.
– Pero, Pero… Skupo si platio ovu lekciju.
Pero nije mogao da mirno sjedi i prihvati poraz. Poslije nekoliko dana, zaputio se u selo kod Tutina i pronašao posrednika.
– Slušaj, prijatelju, prevaren sam! Ili mi vraćaš pare, ili ćemo drugačije da rješimo! – rekao je Pero ljutito, preteći pesnicom.
Posrednik se nije uznemirio. Naslonio se na ogradu svoje kuće i smireno rekao:
– Pero, šta da ti kažem? Dogovor je bio, a ti nisi htio ženu. Ja sam samo posredovao, a Mirsada se vratila kući. Nema nazad.
Pero je osjetio nemoć i bijes. Nije imao dokaze, nije znao kako da povrati novac. Jedino što je mogao da ponese nazad u Priboj bilo je gorko iskustvo.
Skandal nije jenjavao. Svaki put kad bi prošao selom, ljudi bi se kikotali i šaptali: “Evo ga, Pero koji je platio 3.000 eura nizašta!”
Sudbonosni odlazak u Beč
Da pobjegne od ruganja, odlučio je da ode kod rođaka u Beč. Tamo se zaposlio na građevini i upoznao Nadu, Bosanku koja je radila kao kuharica. Bez posrednika, bez dogovora – samo prirodno poznanstvo i iskrena emocija, piše Žena.
Godinu dana kasnije, vratio se u Priboj, ali ne sam. Sa sobom je doveo Nadu, ženu koja je razumjela njegove neuspjehe i željela da sa njim započne novi život.
Kad su ih vidjeli zajedno, seljani su se čudili.
– Pero, znači ipak si se oženio?
– Jesam, ali ovaj put kako treba! – rekao je sa osmjehom.
