Rast plaća u BiH, iako na papiru izgleda impresivno, u stvarnosti je još uvijek nedovoljan za život dostojan čovjeka.
Povećanje prosječne i minimalne plaće u Federaciji BiH od početka 2025. godine izazvalo je burne reakcije – od oduševljenja među radnicima i sindikatima, do uzbune u poslovnoj zajednici i među ekonomskim stručnjacima. I dok statistika bilježi rast primanja, stvarni život pokazuje da se građani i dalje bore za osnovnu egzistenciju.
Prema službenim podacima, prosječna neto plaća u razdoblju od januara do marta ove godine iznosila je 1.545 KM – što predstavlja povećanje od 16,2 posto u odnosu na isti period prošle godine.
Minimalna plaća povećana je s 619 KM na 1.000 KM, što je na prvi pogled hrabar iskorak ka većem socijalnom dostojanstvu. Međutim, ova brojka, iako ohrabrujuća, ne govori sve.
Sindikalna potrošačka korpa za april 2025. iznosi 3.168,90 KM, što znači da ni prosječna plaća ne pokriva ni polovinu troškova života četveročlane porodice. Drugim riječima – građani rade, ali ne žive. Gotovo 70 posto primanja odlazi na hranu i režije, a ono što ostaje – tek je simboličan prostor za životne potrebe. Luksuz, poput odmora, kvalitetne ishrane ili kulturnih sadržaja, i dalje je van domašaja većine.
Sindikalci s pravom tvrde da je povećanje minimalca jedan od rijetkih koraka prema radnoj pravdi. Više od 187.000 radnika prije ove odluke primalo je manje od 1.000 KM, a desetine hiljada i ispod zakonom propisanog minimuma, zahvaljujući labavoj regulativi u pojedinim industrijama.
S druge strane, poslodavci i analitičari upozoravaju na mogući domino-efekt. Viši troškovi rada bez povećanja produktivnosti mogu voditi ka inflaciji, otpuštanjima i smanjenju konkurentnosti, posebno u izvoznim sektorima. Pritisci na poslodavce su višestruki – rast plata, sve teži pronalazak kvalifikovane radne snage, ali i sve izraženiji trend iseljavanja.
Nepal, Pakistan, Bangladeš – nova radna snaga?
Posebnu zabrinutost izaziva ideja o liberalizaciji uvoza strane radne snage. Ako se tržište otvori radnicima iz zemalja s mnogo nižim standardom, poput Nepala ili Pakistana, domaći radnici će izgubiti pregovaračku moć. Time se ruši cilj poboljšanja uvjeta rada i života – poslodavci će birati jeftiniju radnu snagu, a mladi i kvalifikovani nastaviti odlaziti.
Raspodjela prosječnih plaća po kantonima dodatno oslikava nejednakosti unutar Federacije. Dok radnici u Sarajevu prosječno primaju 1.887 KM, u Srednjobosanskom kantonu ta brojka iznosi 1.348 KM – razlika od 539 KM.
Dakle, po visini prosječne plaće prednjači Kanton Sarajevo. Iza KS slijedi Hercegovačko-neretvanski kanton gdje je prosječna plaća 1.587 KM, potom Bosansko-podrinjski kanton s prosjekom od 1.516 KM. Prosječna plaća u Kantonu 10 je 1.478 KM, a u Posavskom je tek 7 KM niža, 1.471 KM. Prosjek u Unsko-sanskom kantonu je 1.437 KM, a u Tuzlanskom 1.434 KM. Prosjek u Zapadnohercegovačkom kantonu je 1.412 KM. U Zeničko-dobojskom kantonu prosječna plaća tek je neznatno prešla 1.400 KM, tačnije, iznosi 1.401 KM. Jedini kanton u kojem prosječna plaća nije dostigla ni 1.400 KM je Srednjobosanski.
Rast plaća u BiH, iako na papiru izgleda impresivno, u stvarnosti je još uvijek nedovoljan za život dostojan čovjeka.
Dok vlast slavi uspjehe kroz statističke pokazatelje, realnost građana i dalje je ispunjena brigama, štednjom na osnovnim potrebama i konstantnom borbom da se sastavi kraj s krajem. Bez dodatnih mjera – od poreske reforme, preko podrške poslodavcima, do kontrole cijena i jačanja domaće proizvodnje – puko povećanje plaća ostat će samo kozmetička promjena u ekonomskoj slici koja iz temelja zahtijeva rekonstrukciju, prenosi Hayat TV.
