U vremenu kada zanati izumiru, u selu Goduša kod Visokog Vehab Halilović od zaborava čuva čibučarstvo – zanat koji rukama od drveta stvara frule, čibuke i druge rukotvorine.
Iako se ne zna od kada se mještani ovog sela bave čibučarstvom, Vehab ističe da ta tradicija traje sigurno više stotina godina.
“Niko živi ne zna. Nema pouzdan podatak od kada to počinje. Kad je negdje početkom pedesetih (godina prošlog vijeka) Zorislava Marković, kustosica Zemaljskog muzeja u Sarajevu, istraživala, ona kaže u svom radu da joj nijedan, ni najstariji stanovnik toga vremena, nije znao kazati od kada se to radi, što znači da ni tom najstarijem stanovniku nije imao ko kazati”, priča Halilović.
Bez obzira na to što se ne zna koliko dugo čibučarstvo živi u Goduši, ono što se zna jeste da se brojni mještani ovog kraja bave ovim zanatom. Mladi, nažalost, manje.
“Kuriozitet ovoga je što se gotovo čitav kraj, preko 300 domaćinstava, dugo godina bavio, a i sad se bavi ovim zanatstvom. Ne vidim opasnost od izumiranja ovog zanata. Ima i mlađih koji se bave, ne baš u onoj mjeri kao nekada, ali preuzimaju i mlađi”, priča nam Vehab.
Sam naziv čibučarstvo, kako kaže Halilović, potiče od čibuka, koji je vjerovatno ranije bio dominantna rukotvorina.
“Čak i onaj ko nikad nije napravio čibuk, a jeste recimo frulu je čibučar”, kaže on.
U vremenu kada zanati izumiru, a nove tehnologije postaju dominantne, i čibučarstvo je prošlo proces modernizacije. Ni ovaj zanat nisu zaobišle električne mašine.
“Ali ima stvari koje se ne mogu raditi na električnoj mašini jer moraš biti jako precizan. Za neke sitne stvari moraš biti jako precizan, a mašine su obično brze. Manje-više se kombinovano radi. Ima nekih stvari koje se ne mogu na mašini raditi”, priča on za “Mapu kulture”.
Za izradu predmeta, Vehab najčešće koristi jasen, trešnju i šljivu, a objašnjavajući kako se prave frule, kaže da se drvo isiječe na odgovarajuću mjeru, obično oko 25 centimetara. Zatim se isteše i nastavi s radom dok se ne dobije jedan grubi valjak koji se poslije stavlja u mašinu koja se zove čekrk.
Nakon što se dobije istrugana frula, nanose se razne boje i posao privodi kraju.
“Većinu alata ovdje svako sebi pravi, jer da bi bio ozbiljan čibučar, moraš biti i alatničar. Ovdje se 90 odsto alata pravi, ne možete ih naći na tržištu”, priča on.
Kada je posao gotov, a frula spremna, ponekad se začuje i sviranje.
“Malo kada pravim frulu onako samo radi probe. Uglavnom ne sviram, ali nije čudno. Je l’ da, i brica ne šiša sebe, nego ga neko drugi šiša. Bilo je par ljudi koji su znali dobro svirati ovdje u Goduši”, kaže on.
S ponosom priča da su na njegovim radovima odbranjena i dva diplomska rada, a da za profesionalce pravi frule samo kada naruče.
Svoje znanje na brojnim radionicama prenosi na mlade, a ovaj znat odveo ga je i na najveći svjetski festival kulture, rukotvorina i umjetnosti u Istanbulu.
