Upamćenom je rijekom, Usorom, prolazila ta oštrobrida administrativna crta razgraničenja među dvjema rimskim provincijama. Sjeverno od nje – Panonija, južno od nje – Dalmacija. A sve zajedno, golemi, nepregledni, nepročitani Ilirik u raspadanju!
Ako prisloniš uho na usorsko tlo, čut ćeš glasove pune magle, možda i samoga Tiberija, cara rimskoga u strašnoj zgodi ugušenja ilirskog ustanka Batonova! Razarajući Ilirik, i Panoniju i Dalmaciju u kojoj se rasprostirao cijeli bosanski krvotok, pokori ih zlokobno lijepi Tiberije! Potom ih, zavrnutih ruku uvode u civilizaciju, u svijet, u historijski. U pletivu snažnih plemena imena zgranutih, na ovom su prostoru usorskom i tešanjskom u njemu, obitavali Beuci i Deasijati, u nas današnje, slavenizirane, metamorfozom od tisuću ljeta pretopljene. U nas, drevne, u znaku arhajskog zmijskog totema.
Živim su ognjem spalili travu i ljude, ptice u gnijezdima i zametke ljudske u maternicama! Na rastaljenim kamenim ruinama ilirskim podigoše svoj Grad čije je ime odnio vjetar… Ali, Božjim je ustima kazano: Ono što stvara Ljubljeni, Vječno Živi, ne poznaje smrt, ne poznaje truhlosti, ne poznaje kraj. Njihove stare, nepokorne duše su u onim ljudima koji neće umrijeti. Eno ih, na vrhu zlatnog zida uz malo korisnog Ibrahima: Upoznaju svog prijatelj s tajnama prirode i društva.
Pokazuje mu Alija, nišaneći prstom u središte Tešnja: “Kad je onoj kući temelje kopao Hamza Krivdić, ukazaše se pred njim tri lijepo obrađene bakarne sjekire i vrh zašiljena kamena otrgnuta s vrška koplja… iz kamenog doba! I, znaš li, otkako je otvorena rimska cesta između Zenice i Doboja, kriveć se i lomeć među Ričicom – Begovim Hanom – Žepčem (ko zna kako se zvahu, ako se uopće zvahu!), žureći preko još nevidljiva Novog Šehera i Tešnja do Doboja, ovuda se prosipao novac koji pronalaze djeca sve do dana današnjih…” Ne bi se, kaže, iznenadio da i ti, baš sad, pronađeš zlatni dinar iz prethistorijskih gradova Apolonije i Drača!