Veliki čovjek u najvećem bolu – Od prošlog ponedjeljka do četvrtka pisao sam o osamnaestogodišnjaku koji je zadavio svoju tetku, nemoćnu ženu koja ga je hranila, jer njegovi roditelji nisu imali novca!
Svaki put kada bih počinjao tekst, razmišljao sam o tom zločinu. Šta se to dogodi u glavi (ne)čovjeka da nekome oduzme život, da onoga ko ti je dao hljeb zavežeš i baciš pored rijeke?
Čekajući tako jedno poslijepodne da se tužilaštvo izjasni o pritvoru za ubicu ili ubice, od prijatelja dobih informaciju da su u Jelahu, kod Tešnja, u saobraćajnoj nesreći život izgubile kćerka od 18 i majka od 46 godina, a da je njihov brat, odnosno sin dvanaestogodišnjak teško povrijeđen.
Počnem odmah pisati tekst o tragediji porodice Kantić i pomislim na čovjeka koji je u trenutku izgubio jedno dijete i suprugu. Bože, kakav treba da budeš da izdržiš tu bol?
Četiri dana nakon što se uz bolne jauke oprostio od svojih princeza, Sakib Kantić, ponovo je morao na koljena. Ostao je i bez svoga dvanaestogodišnjeg sina.
Onako skrhan bolom, čovjek koji je porodicu hranio prodajom polovnih auto-dijelova, donio je veliku odluku i dozvolio ljekarima da obave eksplantaciju organa njegovog mezimca Semira.
Opet razmišljam. Koliku snagu, kakvo srce i um ima taj čovjek? Sahraniti tri voljena bića i učiniti takvo plemenito djelo. Spasiti najmanje dva života, tuđe, nepoznate djece!
To mogu samo veliki ljudi, a Sakib Kantić definitivno to jeste. Zauzvrat Sakib nije tražio ništa, niti će tražiti.
Izgubio je svoje, a spasio tuđe dijete u društvu u kojem su poremećene vrijednosti. To će društvo i dalje više budžetskih sredstava izdvajati za ishranu, smještaj, socijalizaciju i vaspitnu popravku ubice s početka ove priče nego za Sakibovog trećeg, starijeg sina s kojim će ova ljudina iz Jelaha dijeliti tugu do kraja života.
Armin Mujkić, Nezavisne novine