U moje srce tuga i sreća stanu jedno do drugog. Stišću se, gurkaju, ne bi l’ ovo jedno bilo jače od drugog, a ko dvije sestre su, vazda zajedno. Imaju snagu sevdaha.
Večeras je Divanhana svirala u Tešnju. Na dugo očekivani koncert mi se išlo više nego što sam sebi to htjela priznati, htjela sam vidjeti i njega, makar kradom i na sekundu. Ipak, pognute glave obišla sam cijelu salu da dođem do prijateljice. Znala da će i on biti tamo i izbjegavala da nam se pogledi sretnu, iako ne znam ni da li je bio tu, ni gdje je sjedio. Srce je htjelo da iskoči iz grudi, ono bi mu istog časa poletjelo da ga sam ga vidjela.
Dok sam žurila do prijateljice, gledajući ispred nogu, čula sam da me neki glas razdragano pozdravlja. Srce mi je stalo kucati na sekundu, sekundu koja se pretvorila u jednu vječnost, jedan usporeni snimak. Podigla sam glavu, bio je to njegov prijatelj. I dalje u hodu i sa osmijehom od uha do uha, uzvratila sam i produžila, ali i uhvatila krajičkom oka ljude okolo. On nije još tu. Tek sam tada primjetila prepunu dvoranu u kojoj se tražilo mjesto više. Konačno sam sjela dva-tri reda iza, odahnula, ali sam ipak pogledom prebirala po licima koja su ulazila u dvoranu.
Nisam znala gdje da gledam kad je ušao. Smijala sam se i zezala, samo da me pogled ne bi odvukao njemu u razmišljanju kako je lijep.
Svjetla su se pogasila i Lejla iz Divanhane otvori sa “Evo mome srcu radosti”. Svi su utihnuli i dvoranom se razlio sevdah kao opojni miris zumbula. Sa prvim stihovima sve se stopilo u jednu emociju, svjetla su obasjavala pozornicu, Divanhana je svirala i od tog trenutka nije bilo mjesta ni za jedan drugi osjećaj, osim onog koji sevdah sa sobom nosi.
“Kako može duša tvoja
jednog dana bez mene,
kad ne može srce moje
jednog časa bez tebe…”
U onom polumraku sam mu vidjela rame, potiljak, kosu kroz koju je moja ruka prolazila, vidjela sam lijepe ruke kako miluju bradu. Nisam htjela, ali mi se stegnu oko srca… znala sam šta me čeka kada sam došla slušati sevdah, sav od tuge skrojen. Savršeno usklađeni, momci su svirali, a Lejla je prenosila samo jednu poruku. Na nešto manje od dva sata, imala sam dojam da čitava dvorana u Tešnju osjeća dubinu pjesama, kao i ja.
Znala sam da me neće ni pozdraviti, ali proživjeh opet onaj prekid i one prve dane nevjerice kada sam vidjela da mi i pogled izbjegava. Kada je sala ostala skoro prazna, prošao je par redova ispred mene, okrenut leđima, a meni se srce slomilo još malo. Znala sam da me vidio, mahnuo je prijateljici dok ja namjerno nisam gledala. I kad ne pričamo, znali smo se bez riječi dogovoriti o izbjegavanju. Zar smo stvarno postali stranci? Zar nijednom nije pomislio na mene dok je Lejla o zumbulima pjevala?
Pažnju su mi krali svi ti ljudi koji su nastojali da se slikaju sa članovima benda i, možda, kupe CD. Dok sam se sa prijateljicom zezala kako već imamo omiljenog člana grupe i dok smo čekale svoj red za slikanje, vidjela sam da i on odlazi.
Pustila sam ga da izađe i tek sam onda krenula i ja. Vani je ponovo stajao okrenut leđima, sa svojim društvom koje i ja znam. Mahnula sam ih, opet s najvećim osmijehom, i prošla. Mislim da najveći osmijeh imam kad me nešto najviše boli. Na pola puta noge krenuše prema njima, ali pomislih da nisam toliko jaka. U glavi mi je odzvanjao Lejlin glas mio kao kod slavuja i stihovi pjesme “Kradem ti se u večeri.” Bili su u pravu kada su rekli da bi, nakon što je odsviraju, ta pjesma i publici mogla postati vrlo draga, kao što je draga i njima.
Sada, u osami svoje sobe moju da pustim iz sebe svaki osjećaj večeri. Sreću što sam ga vidjela, makar s leđa, tugu što je to najviše što mogu. I da sebi priznam koliko je lijep i poslije svega, i koliko sam puta večeras, dok sam pljeskala i smijala se uz pjesmu, pogledom tražila onaj potiljak, rame i ruku, sa željom da sam mogla obrisati prošlost i grliti ga dok je Lejla pjevala o zumbulima.
Pomislila sam da ni sama ne bih znala koliko ljubavi u meni ima, da nema sevdaha da uobliči svaki osjećaj što ga čovjek u sebi nosi.
***
M.F./Jelah.info