Atifa i Valentina, babice tešanjskog porodilišta: Ovo je najljepša i najodgovornija profesija

Atifa i Valentina, babice tešanjskog porodilišta: Ovo je najljepša i najodgovornija profesija

989
0
PODIJELI
Foto: ZOS radio

Zanimanje babice staro je koliko i sam čovjek, a uprkos naprecima u medicini i tehnologiji, njihova uloga je nemjerljiva i uvijek će trajati. Njihov značaj mjeri se prema humanosti, velikoj odgovornosti i ogromnoj ljubavi prema rađanju novog bića.

Babice su te koje učestvuje u zbrinjavanju žene prije, tokom i poslije porođaja, neguju novorođenčad, pružaju podršku mladoj mami i njenoj porodici, prate stanje majke – disanje, puls, krvni pritisak, temperaturu, trajanje i učestalost trudova, i najveća su podrška tokom rađanja djeteta. One su jedine žene koje prisustvuju u fazi najvećeg bola i radosti, u životu jedne majke.

Kako je to biti babica, kakav je to poziv, šta je najljepše u njemu, te kako očevi reagiraju na vijest da su dobili bebu, saznali smo od najstarije i najmlađe babice na Odjelu za ginekologiju i akušerstvo Opće bolnice Tešanj. Atifa Bešlagić, glavna sestra u ovom porodilištu kaže da je tu od samog osnivanja.

– Ovdje sam 40 godina, od samog osnivanja ovog porodilišta. Prošli smo sve faze od dobrog i lošeg, tako da je došlo vrijeme, da sada, ove mlade sestre, uvedem u posao i da one nastave tamo gdje ćemo mi stati. U moje vrijeme kada smo se upisivali u srednu školu smo uzimali zanimanja koja su nam se dopadala i koja smo mogli da obavljamo, sa savješću, i da radimo ono što volimo. To se obistinilo u ovih mojih 40 godina. Sebe ne bih mogla zamisliti da nešto drugo radim.

Atifa uskoro planira da ode u zasluženu penziju, a o bebama u tešanjskom porodilištu brigu će nastaviti Valentina Jularić, koja je tek na početku svog radnog vijeka.

– Od malena sam znala da ću raditi ovaj posao. Još kao mala sam govorila da ću porađati žene, biti s bebama i tako je bilo. Malo je na našem području teško doći do ginekološko-akušerskog smjera. Godine 2019., sam završila tu školu. Samo na dva mjesta u BiH ima da se završi ta škola. Mogla sam birati Mostar ili Brčko distrikt. Ovaj ginekološko-akušerski smjer, nakon srednje medicinske škole u Tešnju,  sam završila, zbog blizine, u Brčkom – kazala nam je Valentina.

Najbrojnija generacija

O tome kako je bilo raditi nekad i sada govori nam Atifa.

– Ja sam učila u nekim drugim okolnostima, gdje nisam imala tu priliku, da mi neko stariji pokaže, jer smo mi direktno iz srednje škole radile. Možda zato što je tada način školovanja bio drugačiji, gdje smo radili sa jednim ginekologom, a najviše smo radile samostalno. Samo po pozivu imale smo ginekologa, tako da sam do 1997., radila sa pripravnim ginekologom. Taj ratni period jako sam ponosna na sebe i kolegice gdje smo obavile veliki posao. Imale smo godišnje po 1500 porođaja, sa samo jednim našim ginekologom, rahmetli doktorom Mehićem – kazala je za ZOS radio Atifa te dodaje:

– U periodu 1992-1995 kada je ovdje rođen ogroman broj djece, nas smo bile tri ili četiri, sa jednim ginekologom. Obavio se veliki broj porođaja, nismo imali nikakvih aparatura, ništa, ali smo se snalazile. Hvala Bogu nismo imali niti jedan smrtni slučaj ni djeteta ni majke. Jako sam zadovoljna tim periodom, jer smo sve iznijele na našim plećima. Sjećam se da je ovdje, bio upis u osnovnu školu (op.a. O.Š. Huso Hodžić)  i da su mi rekli kako u razredu su sve djeca čije sam majke ja porodila. To je bilo 1995 godište, ujedno i najbrojnija generacija. Mogu reći da su oni posebna djeca u pozitivnom smislu.

Foto: ZOS radio

Svaki porođaj ima svoju čar

Mlada Valentina, oduvijek je maštala da će se naći u porođajnoj sali, a taj san joj se i ostvario, te će, kako nam je kazala, zauvijek pamtiti prvi porođaja na kojem je prisustvovala.

– Moj prvi porođaj kojem sam prisustvovala i bila uz porodilju ću uvijek pamtiti. U noćnoj smjeni smo bile ja i babica Asima, koja je otišla u penziju, i pratile smo porodilju cijeli taj period i čin porođaja. Bilo je tako lijepo saopćiti taj čin, učestvovati u tome i jedno divno iskustvo. Taj prvi porođaj je hvala Bogu protekao uredno. To je jako lijep osjećaj, ali i jako odgovoran. Kako se narodski kaže: „svaki porođaj je mačak u džaku“, i nikada ne znamo šta se može dogoditi, potrebna je opreznost, jer ne znamo kako može završiti. Uvijek dajemo sve od sebe. Kada je sve prošlo i kada su mi se slegli utisci, tada sam tek bila istinski sretna. Jako je lijep osjećaj donijeti novi život na svijet. To je nešto o čemu sam sanjala kao mala i to sam i ispunila.

Atifa je čitav radni vijek provela u tešanjskom porodilištu, a prvo iskustvo u porođajnoj sali stekla još kao srednjoškolka.

– Išla sam u Doboj u školu gdje je bio akušerski smjer. Tamo smo mogli poslije drugog i trećeg razreda da obavljamo praksu. Ja sam se još tada prijavila i bila na praksi tako da je moj prvi susret s porođajem bio još u srednjoj školi. Mi smo tada imali i jako dobro i edukativno školovanje, gdje smo mi kao učenici mogli da porađamo i da uopće učestvujemo u tom procesu. Tako da je to još u školi krenulo. Mislim da nema ljepši trenutak za majku, ali i one što su oko nje i doprinose tom događaju. Presretna sam za svaki porođaj kada se desi i kada je sve uredu, kada se vidi sreća roditelja, ne samo majke nego i očeva i ostale porodice.

Sada porađa kćerke i snahe

Dugogodišnja babica Atifa, ne može ni nabrojati na koliko je porođaja prisustvovala, ali sada joj se dešava da majke koje je porađala prije 40 godina, sada dovode na porođaj kćerke i snahe.

– Stvarno ne mogu nabrojati na koliko porođaja sam prisustvovala. Mogu samo reći da sam sad prisutna na porođajima toj djeci, čije sam majke porađala. Za 40 godina to je jedan zaista veliki broj, ali nisam brojala. Baš danas, bila je majka koju sam porodila s njenim sinom, a sada sam joj porodila snahu. To meni nije apsolutno ništa neobično. Svih 40 godina bila sam prisutna ovdje, nisam nigdje išla, niti pravila neke pauze, sem toga što sam se dva puta porodila i šest mjeseci nakon porođaja počela sam raditi. Ovdje sam prisutna od osnivanja porodilišta, premještanja, od formiranja bilo čega, tu sam bila stalno, tako da meni je sasvim normalno kada neko kaže da nešto treba. Mislim da ću brzo to da privedem kraju, da odem u penziju, i prepustim to ostalima. Za mene je ovo ovo je najljepši poziv na svijetu.

Tate na porođaju

U tešanjsko porodilište dolaze pacijentice iz četiri općine, a Atifa nam priča kako ima očeva koji bi željeli prisustvovati porođaju, no, zbog uslova to nije moguće.

– Trebala bi posebna sala gdje se može uvesti otac da prisustvuje porođaju, treba osoblje, a mi to nemamo. Bilo je nekog interesovanja, jer oni sve to vide preko tih medija, pa pomisle da se i kod nas nešto može ostavriti. Mislim da je u Zenici nešto krenulo i bilo je nemoguće izvesti. Tako da smo mi mnogo sretniji kada su oni iza vrata porodilišta (smijeh) – govori nam Atifa, te kroz smijeh dodaje:

– Dešavalo nam se i da padnu u nesvjest, kada im saopćimo vijest da su postali očevi. Iza vrata su dovoljno napeti. Kada izađete da mu nešto kažete, on se toliko uplaši da se onesvjesti, a nije mu ništa još ni saopćeno. Znate, ne podnosi svako ni miris ustanove, ni uopće da se nešto dešava, jer oni smatraju da je porođaj nešto kao bolest, a sve je to tako normalno i prirodno, ali ne za njih. Imam osjećaj da su oni više uzbuđeni nego supruga koja se treba porađati.

Izvor: zosradio.ba

NEMA KOMENTARA