Biblioteka Hamida Dizdara: Neprocjenjivo blago Tešnja

Mudrošću ljudi koji su se krajem 1960-ih zanimali za kulturu biblioteka književnika Hamida Dizdara nalazi se u Tešnju.

Ime Hamida Dizdara danas je gotovo u potpunosti zaboravljeno, što je velika nepravda jer je riječ o izuzetno dragocjenoj individui u bosanskoj kulturi. U godinama prije izbijanja Drugog svjetskog rata on je bio rijetko obrazovan i intelektualno aktivan čovjek koji se nije ustručavao upuštati u javne polemike i otvorenu kritiku društvenih i književnih pojava.

Britkog stila u novinarstvu, pisanjem je izazivao reakcije koje su nerijetko bile pune strasti i mržnje, na šta je uvijek odgovarao smirenošću dobrog poznavaoca stvari. Novinarstvom se bavio kao usudom obrazovanih koji nisu pristajali duhom biti uz vlast, a književnost koju je pisao uporno, tvrdoglavo i dosljedno izazivala je pomutnju u konzervativnim književnim krugovima svog vremena.

Hamid Dizdar rođen je u Stocu 1907. i, baš kao i njegov mlađi, a danas mnogo poznatiji brat Mak, književnost je živio kao jedinu stvarnost. Mnogo se selio, pisao protiv režima i bio zagriženi komunist, koji će tokom Drugog svjetskog rata biti angažovan kao ilegalac narodnooslobodilačkog pokreta.

Priča o biblioteci koju je Hamid Dizdar stvorio za života počinje u prvim godinama formiranja socijalističke Jugoslavije, kad postaje direktor Arhiva grada Sarajeva. Na tom mjestu napokon dobija toliko potreban životni mir, koji koristi da sistematizuje bibliotečku građu koju je prikupio i nastavi sa skupljanjem rijetkih knjiga.

Stolac i Sarajevo odbili kupiti

Dizdar je do smrti 1967. uspio formirati fascinantnu privatnu biblioteku, sastavljenu od stotina rijetkih knjiga, stotina primjeraka ugasle bosanskohercegovačke štampe i rukopisa djela najznačajnijih književnih savremenika. I kada se vjerovalo da će njegova bogata bibliotečka zaostavština postati javno dobro Bosne i Hercegovine, događa se čudna stvar: zaostavština čovjeka koji je rođen u Stocu, a većinu života proživio u Sarajevu odlazi u Tešanj, gdje se nalazi i danas.

Taj kulturni kuriozitet, koji naizgled zbunjuje i izaziva čuđenje, jednostavno je objasniti, kaže direktorica biblioteke u Tešnju Almina Brkić-Alagić. Ta visprena žena, uz pomoć malog tima ljudi, danas se, uz sve druge poslove, brine o zaostavštini Hamida Dizdara, što smatra čašću i privilegijom, jer je “Hamidov fond” blago neprocjenjive vrijednosti. A kad odgovara na pitanje kako je došlo do toga da se biblioteka Hamida Dizdara nađe u Tešnju, to čini pomalo lakonski, govoreći da su za to “kriva” dva znamenita Tešnjaka.

“Prvo je udovica Hamida Dizdara nakon njegove smrti ponudila njegovu porodičnu biblioteku Stocu da je otkupi i oni su odbili. Nakon toga su ponudili Sarajevu i oni su odbili. Zahvaljajući čovjeku kakav je bio Mustafa Ćeman, koji je to prepoznao kao vrijednost, jer je radio u Sarajevu, desilo se da je on ponudio priču ovdje u općini Tešanj. Godine 1968. donesena je odluka na Općinskom vijeću u Tešnju da se izdvoje sredstva za kupovinu te privatne zbirke, jedne od vrednijih zbirki u cijeloj Bosni i Hercegovini. To je bilo, simbolično, na 9. septembar, što je Dan općine i na toj se svečanoj sjednici donijela ta odluka.”

Ideju koju je najpoznatiji bibliograf Bosne i Hercegovine predstavio Općinskom vijeću naišla je na odobravanje, pa je tadašnjem načelniku općine Tešanj Salihu Sariću put za otkup vrijedne biblioteke bio otvoren. Poslovni Tešnjaci brzo stupaju u kontakt s Hamidovom udovicom i otkupljuju cijelu biblioteku za velike novce i od te 1968. godine knjiška zaostavština Hamida Dizdara, kao neprocjenjivo kulturno blago, nalazi se u Tešnju.

“Po tome se Tešanj i prepoznaje i ponosi se time i mi kao Tešnjaci ponosni smo na činjenicu da je tada svijest tešanjskih ljudi bila takva da prepozna kulturno-historijsku baštinu, odnosno bila je na tom nivou da su shvatali da bez zapisanih sjećanja nema tradicije, a bez tradicije nema identiteta ni pojedinca ni društva.”

Rijetke knjige

Fond Hamida Dizdara sačinjen je od bogate i raznovrsne građe, a sadrži više od 17.500 knjiga. Dio fonda jest zbirka ugašene periodike od 898 uglavnom nekompletnih časopisa i listova, a posebno su vrijedne kolekcije periodične štampe iz 19. stoljeća. Među najvrednijim časopisima koji su dio “Hamidovog fonda” svakako je Sarajevski cvjetnik, pa zatim Biser, Nada, Bosanska vila, Bošnjak, objašnjava vrijednost zbirke bibliotekarka Aida Huskić, žena zadužena da, između svih drugih obaveza, vodi brigu i o vrijednoj zbirci Hamida Dizdara.

Ako je periodična štampa vrijedan dokument o vremenu u kojem je živio i djelovao Hamid Dizdar i svjedok koji može pomoći da se rekonstruiše kulturna historija Bosne i Hercegovine, onda knjige koje je kupovao i prikupljao tokom života govore o njegovoj intelektualnoj širini. Bibliotekarka Ajša Džinalić kaže da se među mnogim rijetkim knjigama koje su dio Dizdarove bibliotečke zaostavštine nalazi i nekoliko njih koje danas imaju “svjetski značaj”. Rijetkih knjiga u “Hamidovoj zbirci” ima 1.218 i mnoge od njih više se nigdje ne mogu naći.

Zanimljivo, najstarija knjiga “Hamidovog fonda” jest zbirka komedija jednog antičkog autora, što mnogo govori o Dizdarovim intelektualnim i umjetničkim afinitetima. A čak i veoma površan uvid u njegovu biblioteku pokazuje da je Hamid Dizdar bio čovjek izuzetne duhovne širine.

“Najstarija knjiga u biblioteci su Plautove Komedije, koje su štampane 1605. u Mlecima, zatim bih navela vrlo značajnu knjigu Nediglnik dvostruk od fra Filipa Lastrića, bosanskog franjevca, povjesničara i putopisca, oca bh. historiografije, čovjeka koji spada među znamenite franjevce Bosne srebrene, koja je štampana u Mlecima 1766. Zatim bih spomenula zemljopis i povjesnicu Slavoljuba Bošnjaka, odnosno Ivana Franje Jukića, hrvatskog franjevca, prosvjetitelja, publiciste i znanstvenog i političkog radnika. Vrlo značajnu zbirku čine i knjige štampane u Vilajetskoj štampariji u Sarajevu, koja je osnovana 1866, a izdvojila bih Bukvar Vilajetske štamparije iz 1867. godine.”

Rukopisna zaostavština

Važan dio fonda čine i rukopisi značajnih književnika i kulturnih radnika Bosne i Hercegovine, a među mnogima kao najvažnije Džinalić spominje rukopise Šemsudina Sarajlića, Alije Nametka, Hamze Hume, Hamdije Kreševljakovića i mnogih drugih s kojima je Dizdar lično drugovao i u nekim dijelovima života vodio pisanu korespondenciju.

Sadržaji “Hamidovog fonda” otvoreni su za javnost i dostupni čitaocima, historičarima i naučnicima iz područja historije kulture. Biblioteka ima katalog, knjige fonda bibliotečki su obrađene, ali zbog svoje specifične vrijednosti mogu se koristiti samo u čitaonici “Hamidovog fonda” i uz puni nadzor osoblja biblioteke. Bibliotekarka Huskić priča da su se nekada događale i čudne stvari, a knjige iz fonda bile su i meta “nepoštenih bibliofila”.

“Kod nas su knjige obrađene, evidentirane su i imaju mjesto gdje stoje i ko god šta zatraži nije nikakav problem doći do bilo koje knjige iz biblioteke ‘Hamidovog fonda’. Sve su knjige ustrojene, a veći dio je katalogiziran. Pošto su ovo periodične publikacije, one su samo evidentirane, ali nisu katalogizirane. Ima 898 naslova te ugašene periodike i mnogi su uvezani, a imamo ih mnogo da je po jedan list, kao ovaj Sarajevski cvjetnik. Behar, recimo, imamo po godištima i oni su uvezani. Imamo kompletno uvezana godišta pojedine periodične publikacije.”

Ipak, korištenje knjiga iz tako starog i vrijednog fonda podliježe posebnoj vrsti pravila, koja su zakonski veoma jasno i strogo regulisana, pojašnjava Huskić.

Strogi uslovi korištenja

“Zakonski one ne smiju ni da se presnimavaju ni da se izlažu fotokopiranju i skeniranju. Mogu se samo koristiti ovdje, čak se ne bi smjela koristiti ni olovka, ali mi dozvolimo da se nešto može prepisati, ali samo pod našim punim nadzorom. Nikad nikoga ne ostavljamo same u čitaonici i svi koji rade nešto s knjigama iz ‘Hamidovog fonda’ uvijek su pod našim punim nadzorom. Riječ je o vrijednim starim knjigama. Sve knjige koje su štampane prije 1945. zakonski se ne smiju izdavati za fotokopiranje i skeniranje.”

Naša javnost, nažalost, nema pravu predstavu o punoj vrijednosti “Hamidovog fonda”, a za utvrđivanje stanja u kojem se fond nalazi radnici u tešanjskoj biblioteci trebat će stručnu pomoć kompetentnih ljudi. Direktorica Brkić-Alagić pojašnjava da su u biblioteci uspjeli uspostaviti uslove za pravilno čuvanje baštine, ali da će “skeniranje” cjelokupne bibliotečke zaostavštine Hamida Dizdara zahtijevati napore koji nadilaze njihove snage.

“Fond Hamida Dizdara nije istražen, ali radimo na tome, a sada trenutno završavamo posao oko tešanjskih sidžila, pa će energija biti usmjerena da pokušamo ostvariti da dođu ljudi koji su stručni i koji će pregledati i ustanoviti stanje u fondu Hamida Dizdara i reći šta se treba digitalizovati, a šta treba proći restauraciju. Mi smo u protekloj godini uspjeli da uspostavimo određene uslove – da se zaštiti taj stari papir regulacijom vlažnosti, prostora, svjetlosti – ali veće stvari da se pregledaju, prevedu i slično – za to nam treba pomoć.”

Izvor: Al Jazeera