Ako ih želiš udomiti, ne žuri. Razmisli. Ovo su bića koja liječe.
Piše: Hajrudin REDžOVIĆ
Nisam od onih što pišu oglase za udomljavanje.
Nisam ni od onih što napuštaju.
Ali eto me… pišem i tresem se.
Selim se u stan gdje “kućni ljubimci nisu dozvoljeni”.
A kako da objasnim stanodavcu da ovo nisu ljubimci?
Ovo su četiri mala života koji su mi grijali kičmu kad se svaka druga vrata zatvorila.
Četiri para očiju koji su me gledali kad niko drugi nije.
Četiri mala bića koja su znala kad mi je najteže – i legla na prsa, kao da kažu:
“Evo nas, ne brini.”
Danas su me gledale…
A ja njima objašnjavam nešto što ni sebi ne mogu objasniti.
Zato ovo pišem kao čovjek kojem se srce cijepa:
Tražim dom za svoje četiri mačke.
Za moje četiri tihe psihoterapeutkinje.
Za četiri mala bića koja znaju voljeti bolje nego pola svijeta.
❤️ Prva – BATAN (mužjak, 2 godine)
Najnježniji. Onaj koji ti dođe kad misli da si tužan. Nikad ne grebe. Nikad ne bježi. Samo – voli.
Dvogodišnji gospodin sa najvećim srcem u kući.
❤️ Druga – FINA (ženka, 8 mjeseci)
Mala glumica. Legne, pravi se da spava, pa otvori jedno oko da vidi gledaš li je. Ako je pomaziš – prede kao motor iz ‘82.
Stara osam mjeseci, mlada i mekana kao topla jutarnja sunčevina.
❤️ Treća – AJŠEN (ženka, 8 mjeseci, sestra od Fine)
Kraljica. Samouvjerena, pametna, ne traži mnogo, ali kad te zavoli – nema tog čovjeka koji više vrijedi od tebe u njenim očima.
Osam mjeseci života, ali karakter kao da je proživjela tri.
❤️ Četvrta – KAMILA (ženka, 3 godine)
Najplašljivija. Najtanji glas. Ona kojoj treba strpljenje – ali kad ti prvi put spusti glavu na dlan, znaš da si osvojio lutalicu što je prošla ko zna šta.
Tri godine nježnosti upakovane u malu, opreznu dušu.
Ne želim ih dati bilo kome.
Ne želim da završe kod onih što ih se “zasite”.
Ne želim da žive u strahu, mraku, lancu ili hladnom hodniku.
Želim samo jedno:
Da odu kod ljudi kojima će život biti bolji zato što su ih primili.
Ako imaš srce za jedno od ovih četiri malih čuda – javi se.
Ne žuri. Razmisli.
Ovo su bića koja liječe.
A ja… ja ovdje sjedim i pišem, mokar oko očiju, ali s nadom da će svaka od njih pronaći nekoga ko će ih voljeti onako kako sam ih ja volio – možda i više.
P.S. Moje mačke su zbrinute tik što sam napisao ovaj tekst. Ova priča je na kraju postala oproštajno pismo njima: Batanu, Fini, Ajšen i Kamili.
Veliko hvala svakome ko je i pomislio da ih udomi.