Husein Galijašević je 78-godišnjak iz Tešnja koji već godinama piše o ljudima i događajima. Istinski hroničar koji sve bilježi, pravi veoma detaljne dnevnike koji će u budućnosti biti svjedok jednog vremena, ljudi, događaja…
O Galijaševiću u Tešnju možete čuti samo riječi hvale, kome god da ga spomenete, tako je bilo i dok smo tragali za njegovim kontaktom i adresom gdje nastaju priče o ljudima i životu u Tešnju.
Iznad jezgre grada Husein u svoja četiri zida godinama prikuplja podatke. Ne samo o aktuelnim dešavanjima, već i onim koji su bili od 1945. godine u Tešnju i sve ih pokušava pretočiti u dnevnike. Kada kažemo dešavanja, mislimo na sve, od ljudi, privrede, kulture, razvoja, dešavanja, elementarnih nepogoda…
U razgovoru za Klix.ba Galijašević kaže da je njegovo pisanje krenulo veoma jednostavno, onog dana kada je njegov već sada rahmetli prijatelj Almir Ruštić pokrenuo portal koji je bio prazan. S ciljem da ga popune, počeli su objavljivati neke tekstove i zabilješke koje je još radio Huseinov brat, a isto je i on naslijedio dok je još kao mali uvijek nešto zapisivao.
“Krenuli smo ubacivati podatke na taj portal, ljudi su se interesovali. Onda mi se javio jedan poznanik iz dijaspore i tražio da ga informišem ko je preminuo. S obzirom da svako jutro na čaršiji pijem kafu uz novine, fotografisao sam smrtovnice i počeo pisati o tome. To je značilo našim ljudima u dijaspori, a onda sam ušao u arhivu fotografija, grada i ljudi, te počeo objavljivati”, govori Galijašević.
Nakon toga, počeo je objavljivati kada je ko magistrirao ili doktorirao, pisao je priče o djeci koja su vrhunski naučnici, o drugim uspješnim ljudima. Pisao je i svoj dnevnik o boravku na Covid odjelu Opće bolnice u Tešnju. Sve je to bilo u skladu s aktuelnim dešavanjima, ali Galijašević je htio pisati o onome o čemu se ne zna.
Sve je počeo zapisivati ručno, snimati diktafonom svjedočenja, a zatim prekucavati i printati dnevnike koje o svom trošku pripremi za biblioteku, muzej, Centar za kulturu, načelnika. Kaže da su brojni benefiti, od prikupljanja informacija do održavanja zdravog života.
“Prvo što sam dobio s ovim je komunikacija. Čovjek kad uđe u godine, mora održati mentalno zdravlje, ali i fizičko. Susretao sam ljude, saznavao dosta o ljudima, uživao sam gledajući STEM kabinet u našoj školi i volio sam saznavati nove stvari. Međutim, htio sam uraditi još neke stvari koje sam zamislio. Želio sam napisati knjigu o čovjeku koji je udario temelje za preokret Tešnja, koja govori o jednom vremenu i jednom čovjeku koji može pokrenuti sredinu i to sam završio, a druga stvar koju želim zabilježiti jeste histroija. Sada u arhivama ne možemo pronaći informacije kako je napravljen dalekovod za struju u Tešnju za vrijeme rata. Kako nema mnogo arhiva, odlučio sam prikupiti sve informacije o Tešnju od 1945. do 2022. godine gdje će biti sve što imam u svojim arhivama. Nemam namjeru prviti knjigu, ali ću isprintati nešto i dati nekom historičaru”, dodao je naš sagovornik.
Međutim, kaže i to da mu planove uvijek “pokvare” neki vanredni projekti pa je tako napravio popis stanovništva iz sredine XIX stoljeća. S obzirom da je nahija Tešnja bila izuzetno velika i obimna, uzeo je jedan dio Tešnja – Kasabu gdje je predstavio ljude, datume rođenja/smrti te podatke čime su se bavili i koliiko je bilo zanatlija.
Ističe da je kroz sve ove godine, iako je bio direktor u Pobjedu sa 33 godine, a opće je poznato “da direktore niko ne voli”, kako kaže, njega su voljeli i da je i danas drag čaršiji, ali i čaršija njemu.
“Ja se osjećam toplo u ovoj čaršiji. Bio sam u Pobjedi sa 33 godine direktor do 1997. godine. Direktore niko ne voli, ali ja kada god bih došao, sa svima sam volio sjesti i porazgovarati. To mi čini život slatkim u ovoj čaršiji, komunikacija s ljudima i volim se s njima družiti. Faktički je sve to obostrano, poznajem ljude, jednostavno uživam u čaršijskim načinima života koji se polako napuštaju”, kaže Galijašević.
U svim ovim godinama dok je prikupljao informacije o ljudima, najteži događaj mu je bio smrt mladića koji je za svoj studijski uspjeh dobio Zlatnu značku, bio sin jedinac kod oca, a noć uoči svoje ženidbe doživio je saobraćajnu nesreću i poginuo.
Ipak, Galijašević je uvjeren da će se o Tešnju još mnogo pisati te vjeruje da će biti mnogo više pozitivnih priča, vedrih ljudi i dešavanja, o čemu najviše voli bilježiti u dnevnike. Upravo ti dnevnici biti će svjedok jednog vremena, ljudi, grada, zahvaljujući Huseinu Galijaševiću.