Odrastanje LGBTIQ+ osoba u malim bh. sredinama: Osjećao sam se kao jedini...

Odrastanje LGBTIQ+ osoba u malim bh. sredinama: Osjećao sam se kao jedini gej tinejdžer

24
0
PODIJELI

M.S., student, 22 godine, Tešanj: Spas i utjehu sam pronalazio na internetu

Svoje djetinjstvo sam provodio sa mamom i nanom u jednom selu u okolini Tešnja. Tata i mama su se razveli nedugo nakon mog rođenja. Tata je započeo novi život i, može se reći, zaboravio na našu egzistenciju. Društvo tokom mog ranog djetinjstva su primarno činile rodice i komšinice mojih godina. Sjećam se pravljenja cvjetnih krunica sa njima.

Početkom osnovne škole sam u svoj krug prijatelja i prijateljica uključio i djecu koja nisu živjela u mom neposrednom komšiluku. Jedna od upečatljivijih scena iz perioda kada sam išao u osnovnu školu jeste šetnja sa prijateljicom po školskom dvorištu i komentar jedne od djevojčica iz starijeg razreda. Bio sam tada 4. razred. Šetali smo dvorištem i ta starija djevojčica me ja glasno upitala: „Zašto se ponašaš kao peder? Jesi li ti peder?“ Odgovorio sam joj glasno i ponosno: „Jesam! Je li ti to nešto smeta?“ Ona je bila veoma iznenađena mojim odgovorom, dok ja toj interakciji nisam pridavao veliki značaj. Ovo bi bila strašno super priča o autovanju u 4. osnovne, da sam u tom momentu znao šta znači biti peder. Tek nakon nekog vremena, drug sa kojim sam se često vraćao kući mi je pojasnio značenje tog izraza, ali sam ja u tom momentu bio samo desetogodišnji dječak, bez definisanog seksualnog identiteta.

Ulaskom u pubertet stvari su se značajno promijenile. Djevojčice sam i dalje posmatrao kao prijateljice, dok me pogled na dječake bacao u beskrajan vrtlog svakojakih misli. Često sam izbjegavao odlazak u svlačionicu za vrijeme tjelesnog jer bih nakon toga danima mislio o jednom dječaku iz svog razreda. Iako sam vremenom shvatio da mi se dječaci sviđaju, i dalje mi se „njihovi sportovi“ nisu sviđali. Nikada me nogomet nije zanimao. Zbog te činjenice sam često proživljavao uvredljive povike od svojih vršnjaka koji su igrali nogomet na obližnjem igralištu.

Često sam se osjećao kao jedini gej tinejdžer u svom mjestu. Bio sam svjestan postojanja gej ljudi u Sarajevu, Beogradu i zapadnoevropskim državama, ali su oni tada bili tako daleko od mene. Gotovo pa svakodnevno sam poricao svoj identitet i zamišljao kako ću nekada u budućnosti biti prihvaćen i sretan u jednom idealnom heteronormativnom braku sa ženom i dvoje djece. Strah od osude porodice, prijatelja i cijele zajednice je bio sveprisutan. Zbog toga u tim godinama ni s kim nisam dijelio svoje misli.

Odrastao sam u nacionalno homogenom okruženju u kojem je uvijek postojao pozitivan stav o drugim etničkim skupinama, ali se priča o različitostima na tome zaustavljala. Priča o seksualnim manjinama nije postojala u mojoj porodici, dok su se seksualne manjine rijetko tematizirale u školi. U tim rijetkim momentima spominjale su se u negativnom kontekstu.

Spori mobilni 2G internet kojem sam pristupao sa svog klasičnog Nokia telefona je bio jedini način učenja o svom identitetu. Wikipedija, forumi i lične ispovijesti ljudi širom svijeta su mi govorili da nisam sam. Čitao sam o queer ljudima, istospolnim brakovima i slobodi koja tamo negdje postoji. Najvažnije saznanje je bilo to da nisam sam te da su moji osjećaji sasvim normalni i prirodni. Uprkos tome, strah, šutnja o ljudskoj seksualnosti i nepostojanje podrške iz bliže okoline su znatno usporili proces prihvatanja samoga sebe.

U bh. kontekstu malo je onih koji javno podržavaju seksualne manjine, a to je znatno izraženije u manjim konzervativnim sredinama. Nažalost, tokom svojih tinejdžerskih godina nisam imao nekoga s kim bih se osjećao dovoljno sigurno i prihvaćeno da pričam o svom seksualnom identitetu. Spas i utjehu sam često pronalazio na internetu. Sjećam se gledanja filmova sa LGBTIQ+ tematikom kao i coming-out priča poznatih svjetskih YouTubera. U tom periodu, ekran mog laptopa je bio jedini način povezivanja sa zajednicom.

Definitivno je mnogo teže odrastati i općenito živjeti kao LGBTIQ+ osoba u manjim bosanskohercegovačkim mjestima. Naravno, ni u većim gradovima Bosne i Hercegovine odnos društva prema LGBTIQ+ populaciji nije idealan. Na svu sreću, u gradu u kojem trenutno živim se osjećam prihvaćeno, sigurno i voljeno. Ovom osjećaju značajno doprinosi postojanje queer friendly kafića, nevladinih organizacija sa LGBTIQ+ predznakom, ali i podrške nosilaca lokalne vlasti radu zajednice. U svakom momentu znam da nisam sam i da se nedaleko od mene nalazi mnoštvo ljudi sa kojima mogu biti autentično svoj.

Opsirnije na : Portal lgbti.ba

NEMA KOMENTARA