Po pitanju pjevačke karijere u rodnom Tešnju nije mogao puno toga ostvariti. Zato je morao dalje. Kao sedamnaestogodišnjak koji se nije odvajao od kuće i roditelja, srećan ali i zabrinut, krenuo je u neizvjesnost. Krenuo je put Beograda, odnosno Požarevca, gdje će 1983. godine započeti svoju estradnu karijeru u saradnji sa čuvenim hitmejkerom Novicom Uroševićem.
Jasmin Muharemović, priznaje da je bilo straha od puta u nepoznato, ali isto tako dodaje da je želja za ostvarivanjem svojih ciljeva pobijedila taj strah, stezanje grla i suze u očima koje su se pojavile nakon što je sjeo u voz za Beograd. Razmišljao je, kaže Muharemović, da izađe iz voza na prvoj stanici. Ipak, kako su kilometri pruge ostajali iza njega, bio je sve odlučniji i nije se pokajao, dodaje Jasmin.
– Po dolasku Požarevac nisam odmah ostvario saradnju sa neprevaziđenim čika Noletom, ali se čekanje isplatilo. Prva varijanta je bila da svoj prvi album snimim u sardanji sa Ljubom Kešeljom, ali kako je on bio veoma zauzet u to vrijeme, ostavili smo to da završimo sa Uroševićem kako je i bilo planirano. Nije bilo lako doći do njega. Radio sam punom parom, pjevao i čekao.
Vjerovali ili ne, sardanju smo ostvarili tek 1987. godine, kada smo snimili moju prvu LP ploču “Ja sam taj”. Krenulo je jako dobro, a pokojni Novica je opravdao povjerenje i svoj status. Imao sam hit pjesme, popularnost je rasla vrtoglavom brzinom, sve se promijenilo za tili čas u moju korist, a prvi tiraž ploča i kaseta od 250.000 primjeraka rasprodat je u rekordnom roku.
Bilo je to mimo svih očekivanja. Nakon toga je sve bilo drugačije: bio sam poznat i popularan pjevač, tražen, što je najbitnije. Za veoma kratko vrijeme, ma koliko to zvučalo nemoguće, u Požarevcu sam zaradio svoju prvu kuću, a potom i solidan stan u Beogradu, tačnije Bežanijskoj kosi. Nije bilo večeri da nisam nastupao – prisjeća se Muharemović.
Početkom rata Jasmin se našao u Beču, kao i njegov brat Esad Plavi. U Beču je, kako kaže, u to vrijeme bio i Ipče Ahmedovski, Šaban Šaulić i mnogi drugi. Esad Plavi je, priča, malo potom otišao za Holandiju, Ipče se vratio u Srbiju, potom i Šaban, a on je ostao u Beču gdje i danas živi. Ipak, bez obzira na to, Jasmin je stalno na relaciji Beč-Tešanj-Beograd. I u to vrijeme, priča nam Jasmin, nije značajnije prekidao saradnju sa Uroševićem koja je potrajala sve do Noletove smrti.
– Bila su to vremena. Zlatna vremena. Rado se sjećam tih godina, života, mladosti, druženja, kolega i svih tih silnih koncerata koje danas možemo samo sanjati.
– Svi vidimo gdje je muzika danas i ko se sve naziva pjevačem ili pjevačicom. Neću pretjerati ako kažem da sam u grupi pjevača koji to jesu. Nisam najbolji, daleko od toga, ali sam pjevač koji je to dokazao da jeste. Ovi estradni šoumeni to nisu i nikada neće biti ma koliko “silovali” medije i štampu u namjeri da uvjere publiku da su neke zvijezde. Puno ih je, na našu veliku žalost. Ja i mnoge moje kolege nismo više u vrhu popularnosti, to je činjenica, ali naši hitovi žive. Bez naših pjesama nema slavlja. Nekadašnje pjesme, pa i one najlošije, hitovi su za ovo današnje smeće.
Sredio je svoj život kako se samo poželjeti može, ima kuće i stanove, dovoljno posla, dobro zarađuje, ali najsrećniji je, kaže, u svom rodnom Tešnju, u staroj porodičnoj kući u kojoj mu je najprijatnije.
– Moj odmor, raj i mir su moj rodni kraj i rodna kuća kojoj se uvijek rado vraćam. Tu se, nekako, najbolje i najprijatnije osjećam. To je moj raj, mjesto koje mu opušta i odmara nakon dugih putovanja i napornih nastupa – kaže Jasmin Muharemović.