Jelašanin odbio dati dres za godišnju plaću

Jelašanin odbio dati dres za godišnju plaću

360
0
PODIJELI

FK SARAJEVO u sezoni 1966/67 u SFRJ Jugoslaviji igra predposljednju utakmicu u Zagrebu sa Dinamom, direktnim rivalom za prvaka. U slučaju da ne izgubi to bi bilo presudno da se neko osim “velike četvorke” (Crvena Zvezda, Dinamo, Partizan i Hajduk) okiti titulom.

Na utakmici su, sada rahmetliije, obadvojica mojih dajdža Ferid i Adil Agić iz Rosulja – Jelah. Ferid je jedan od najvećih navijača “Sarajeva” od kada ono postoji, i takve je teško nači bilo gdje.

Utakmica sa “Dinamom” u Zagrebu je bila za infarkt. Na sve strane je frcalo, pogadjane su grede, stative, golmani su bravurozno intervenisali, ma sve je bio veliki spektakl, ali je na kraju rezultat ostao 0 : 0. To je bilo dovoljno da “Sarajevo” i prije posljednjeg kola u po Zagreba proslavi titulu, jer na Koševo u posljednjem kolu je dolazio ne baš u toj sezoni uspješan “Čelik” iz Zenice, sa kojim su na Koševu u posljednjem kolu dobili “Čelika” rezultatom 4 : 2, iako je čelik vodio 2 : 1. Čeliku je tada 3 komada dao Vahidin Musemić.

Kada je sudija u Zagrebu odsvirao kraj utakmice navijači “sarajeva” su utrčali na Maksimir i igračima “Sarajeva” počeli skidati dresove i svu sportsku opremu. Neki su ostajali potpuno goli.
Moj dajdža Ferid sa svojim bratom Adilom, da ih Allah uvede u dženet, uspjeli su doći do Vahidina Musemića i skinuti mu dres sa kojim su optrčali dvaput stadion Maksimir. U toj trci prišla im je grupa navijača “Hajduka” iz Splita, koja ih je molila da im daju Musemićev dres da ga samo pronesu kroz Split i ne pitaju za cijenu. …

Po dolasku kući dajdža mi ovako priča o tome:

” I navalili ovi splićani da im damo dres i gotovo. Mi ne damo, a ja sam kao čuo da mi za dres nude jednu mjesečnu platu. To sam odbio glat. Sutradan sam uzeo Sportske novine i puko se u čelo čim sam pročitaonaslov u kome je stajalo: ” NIJE DAO MUSEMIĆEV DRES ZA GODIŠNJU PLAĆU!” Eh, kad sam vidio da su davali toliko baš sam se pokaja, ali eto.”…

Od tada je moj dajdža uspostavio još bliži kontakt sa Vahidinom Musemićem i za koga je vezana i ova druga priča.

Obzirom da je moj dajdža Ferid Agić radio u Zagrebu uglavnom se do tamo iz Doboja vozio vozom.
Tako je jednom uperio da putuje sa vozom u koje će se za utakmicu u Zagreb voziti i nogometaši “Sarajeva”.
Nakon ulaska u voz i pronalaska gdje je Musemić sjeo je i dajdža sa njim.
Dok su putovali pričali i družili se, a dajdža je uspio iz torbe Vahidina Musemića da “marne” njegov dres sa brojem 9.
O tome mo dajdža onda priča:
” Nakon podosta vremena ponovo sam se trebao sastati sa Musemićem i tako je i bilo. Dok smo putovali skupa on mi je pričao kako mu je onda dok smo putovali u Zagreb nestao dres njegov i da je morao uzeti rezervni sa rezervnim brojem, jer nije imao pravi sa brojem 9.
Tada sam ja svoju jaknu raskrilio, skinuo je i okrenuo se. Na mojim ledjima je bila 9.-tka na bordo dresu. Vahidin je skočio i poljubio me, i rekao da će kada putujemo skupa od mene da otkuči torbu.”

Inače, po Vahidinu Musemiću moj rahmetli dajdža je dao ime svom sinu, koji i dan danas živi u Jelahu, po nadimku Musa ga svi bolje znaju, koji je velika jelaška raja, a Vahidin, moj dajdžić, je igrao izvrsno košarku i igrao je i za FK “Borac” iz Jelaha.

Moj dajdža Ferid Agić je i glavnim razlogom što i ja lično, od kada znam za sebe, navijam za FK “Sarajevo” i, naravno, za “Borac” iz Jelaha..

Piše: Fahrudin Hrvić

NEMA KOMENTARA