Jelaški kist obišao likovni svijet

Jelaški kist obišao likovni svijet

11438
0
PODIJELI

Dvojici poznatih slikara Jelah je, svakomu na svoj način, odredio karijere. Jedan od njih, Drago Marelja iz obližnjih je Potočana, seoca na izlazu iz Jelaha prema Tešnju, ali je svoje motive odavno odavde “prenio” u Đakovo, gdje živi i radi. Drugi je pak Miroslav Bratić, akademski slikar i likovni pedagog, iz nedaleke Omanjske, ali već odavno Jelašanina.
Ono što je obojici zajedničko je da su oba – naivci. U cijeloj ovoj zemlji ima nekoliko slikara naive, a njih dva su posigurno najpoznatiji i oba su baš odavde!

Istina i draž

Miroslav Bratić u svom tihom i skromnom svijetu živi odmah ispod crkve u Jelahu. Čovjek, ako zna kakav bi svijet volio, ne treba puno da ga ostvari. Miroslavu je dovoljno petnaestak kvadrata! Povremeno ustaje i obavlja tihe šetnje vrtom. Travu njeguje onako kako njeguje svoje slike. U mirovini je, nakon što je po donjem Pousorju proveo vijek kao likovni pedagog. Znaju ga kao šutljivca, čovjeka koji ne troši energiju na beznačajne komunikacije. No, ta zatvorenost nije one vrste kakvu ljudi ne vole. Ovu njegovu poštuju: pustite čovjeka neka živi u svom svijetu.

Značajan dio tog njegovog svijeta je supruga. Miroslav je rođen 1945. godine, a Likovnu akademiju studirao je u Sarajevu, davno, davno…

U klasi Ljube Laha. Međutim, on je odlučio da prihvati poetiku naive u realizaciji svoga likovnog svijeta. Izlagao je, skupno ili samostalno, od Zagreba i Beograda do Pariza, Londona i New Yorka. Na međunarodnoj izložbi u Beogradu 1986. godine dobio je prvu nagradu stručnog žirija za eksponat “Djed pije rakiju šljivu”, zapisat će Vojo Vujanović, čovjek koji je valjda posljednji koji traga za poviješću slikarstva u nas, koji je još pripravan sjesti u drndavi autobus i sa sendvičem i bočicom vode otići kamo god ga pozovu, a u tešanjski kraj dolazi često, redovito po pozivu Amira Brke, te je suradnja tog dvojca polučila mnoge tekstove i knjige u kojima se zapisalo sve što se po tešanjskom i pouroskom kraju uopće naslikalo, a Miroslav Bratić tu je nezaobilazan i vrijedan dokaz kako znalci i iz malih sredina mogu zadiviti svijet.

Svakako ističem činjenicu da je Bratić, slikar iz Jelaha, eto svoju naivu izlagao u Londonu, Beogradu, Zagrebu, New Yorku i središtu svih kistova svijeta – Parizu. Spomenuta beogradska nagrada uslijedila je na vrhuncu opće opsjednutosti naivom i ona je Miroslava Bratića svakako učvrstila visoko na ljestvici tadašnjih majstora naive, koje je svijet u međuvremenu, gledajući svoja posla i trčeći za drugim trendovima, vjerojatno već dobrano zaboravio.

Ali Vojislav Vujanović ne dopušta zaborav olako; u svome osvrtu Likovni Tešanj, Bratiću posvećuje mnoštvo redaka: “(…) Motiv koji je obradio na prvom eksponatu na izložbi je krajnje jednostavan: čovjek povodcem vodi kravu. Međutim, upravo u toj jednostavnosti krije se istina i draž likovnog govora naive. Predmeti su predstavljeni u punoj zornosti, sa čvrstom strukturom i snažnim bojenim faktorom, u beskrajnom prostoru. Očito je, dakle, da Miroslav Bratić ne slika ono što se smješta u njegovo vidno polje već ono što zna. I, zapravo, tu dolazi do izvjesnog imaginativnog loma, jer se slika ukazuje u drugoj svojoj projekciji. Povod za oblikovanje slike nije skriven ni u onom što Miroslav Bratić zna: on slika ono što – voli, što je uspio da, u svojoj stvaralačkoj magiji uneobiči i da, na takav način, zainteresira svoj stvaralački duh na akciju, na tvoračku igru. Na koji je način Miroslav Bratić uneobičio svoj motiv? Uneobičio ga je tako što ga je prizvao iz svoga sjećanja, iz svoje unutarnje vezanosti za takav motiv doslućujući u njemu neku svoju ljubav koja se, vezana za prikazani motiv, rascvjetavala u njegovom biću i sada ju je preveo u likovni zôr, toplinom koja se nekada rasplamsavala u njegovu biću i – sada ju je budio iz zapretanosti. Uz to, on svoje uzbuđenje nije vezao samo za prizor: koristeći isti bojeni naboj i za artikulaciju samog beskrajnog prostora u koji je smjestio svoj motiv, on je svoju ljubav rasprostro i izvan objekta svoje slike, rasprostro ju je beskrajem i time je učinio nemjerljivom. I, najzad, iz te nemjerljivosti oslobađala se ona krajnja komponenta koju doslućujemo u njegovoj slici: oslobađao se poetski naboj, simbol onog unutarnjeg ćudoređa koje se, možda, drugačije i nije moglo izreći nego poetičkim sustavom naive ili, kako je rekao francuski teoretičar Bernar Dorival, slikarstvom instinkta i srca. Može umjetnik i ne biti svjestan svih tih procesa koji su se zbivali u njegovoj duši, ili, ako bi, ipak, uspio sve to dovesti do svijesti, mogao bi reći kao što je Utriljo rekao za sebe: ‘Ne postojim više ja, Monmartr postoji u meni.’ I to je ono čime se i mi sami opijamo dok gledamo ovu Bratićevu sliku jednostavnog motiva, čija poezija jeste kopula kojom se mi, gledatelji, vezujemo za njegovu sliku. Dodajmo, na kraju, još jednu distinkciju: Miroslav Bratić uspijeva pronaći onu liniju kojom, na najpuniji način, definira objekte svoje slike potencirajući u njima sve ono što oživljuje taj objekat i približava ga našoj recepciji, a time i našem uzbuđenju (…)”

Prof. dr. Antun Bauer, znameniti zagrebački povjesničar umjetnosti, nesumnjivi svjetski kritičarski autoritet, također će Bratiću posvetiti nekoliko opažaja: “Iako se Miroslav Bratić izražava u tipičnoj maniri naive – ovaj slikar izgradio je svoju posebnu varijaciju. Slika toplim bojama prirodu u kojoj živi, ljude u svakodnevnom radu u prirodi, te prefinjenim umijećem usklađuje kolorit sa sadržajem svojih slika. Izgradio se kao odličan crtač olovkom i svaki crtež zapravo je studija modela predmeta kojeg prikazuje. Njegovi crteži prikazuju majstorsku minicioznost i znanje zakona crtanja. Glavni opus ovog slikara su ulja na staklu, u kojima prikazuje život seljaka u tipičnim skromnim domovima sa najnužnijim elementima seljačkog domaćinstva (…)”

Dragu Marelju upoznao sam ljetos, bila je likovna kolonija u Sivši u sklopu Dana kulture HKD Napredak i ostavio je dojam jednostavnog čovjeka na me, onakav kakav obično ostavljaju krupne ljudine kakav Drago i jest. Pričao je nekoliko dobrih “crnjaka”, istinitih i onih koji se isključivo njega tiču. Naime, devedeset prve, kada je krenuo taj krvavi pohod po Hrvatskoj, Drago se prijavio u postrojbe hrvatskog MUP-a. Brzo se našao na ratnoj crti, negdje oko Pakraca. Njegovi ostarjeli roditelji mislili su da je u Zagrebu, jer tako im je bio i rekao. Nije imalo smisla dodatno zabrinjavati svoje stare roditelje. Dakako, često im se javljao i stalno govorio da ih iz Zagreba zove, no otac je čuo detonacije. Šta to puca tamo, moj Drago, pitao ga je. Ne puca, šta će pucat, daleko se od Zagreba puca, ja sam na sigurnom, nego, tako tramvaj ponekad ‘pukne’, kad staje ili polazi, to je od struje! I tako je Drago cijelo to pakleno pucanje oko Pakraca pripisao zagrebačkim tramvajima…

Drago je crtao otkako je spoznao grafitnu olovku, sredinom osamdesetih intezivnije i već 1985. godine ovdje u Jelahu imao je svoju prvu samostalnu izložbu. Emotivno ta mu je najvažnija, kasnije će ih biti puno, tridesetak a preko stotinu skupnih. Naiva ga je obuzela i veliki Ivan Lacković Croata uzet će ga u svoju školu – radionicu, bit će najnadareniji u njoj i postati intimus jednog od najvećih crtača dvadesetog stoljeća. Katkad će i izlagati zajedno. Tada se još moglo živjeti od hrvatske naive.

Slične i rakije

Drago mi priča ono što i sam znam: nakon ovog rata taj originalni podravski likovni izraz, gotovo slučajno otkriven u selu Hlebine, gdje su seljaci uljepšavali stare staklene prozore bojama, koji će “harati” tržištem umjetnina gotovo pola stoljeća, i koji će nekog beogradskog kritičara i zaljubljenika u te žive podravske i međimurske motive navesti da bi se taj iznenada rođeni likovni pravac mogao nazvati naiva, obezvrijeđen je što je izravna posljedica utrke za novcem. Kriteriji su pogubljeni u moru oslikanih stakala i već odavno se od te vrste slikarstva ne mogu plaćati računi.

Unuk Ivana Generalića i sin Josipov nedavno se po hrvatskim novinama žalio da nije u stanju gotovo ništa vrijedno prodati u jednoj od najznamenitijih slikarskih galerija u Hrvatskoj, a do pred dvadesetak godina bilo je dovoljno tek se potpisati kao Generalić pa dobro zaraditi. Sada su, pak, neke znamenite Generalićeve slike ispod tri tisuće kuna i još čekaju kupce. Pa kako će onda jedan Marelja iz Jelaha od toga živjeti. Stari majstori uglavnom su poumirali i taj likovni pravac zapravo nikada nije ni vrednovan, naprosto je živio kao trend i kao takav polako nestaje i ostat će samo u ateljeima zaljubljenika, majstora koji nikada neće posustati a Bratić je sigurno taj, takav je i Marelja, Lackovićev đak, i utemeljitelj ovdašnje škole naive, jer ovaj usorski kraj doista nudi motive kakve nudi zemlja koja ju je izrodila; ovdje su brda blaga i kao da bubre zajedno s travama i šumama, ovdje su i ljudi slične naravi onima oko Drave i Mure, pa i rakije su im slične!

Drago je nakon rata živio u Zagrebu, radio policijski posao. No, pokazalo se da i u toj branši ima puno korumpiranih faca. Pa je o tom javno progovorio. Rezultat: on u Đakovo, oni valjda na veće položaje. Pa bi mu sigurno pametnije bilo da je za tog rata doista brojao zagrebačke tramvaje! Jedan Bratićev đak, Siniša Tomić, doista je obećavao. Uz rat se preselio u nedaleki Teslić, slika povremeno, više se posvetio glazbi. Naravno da ću ga potražiti kada do tamo dobacim, a sada ću se malo preseliti iz dolina na visove. Recimo Kupres. Bude li zdravlja, eto me opet u Posorje. U Tešanj. U zemljicu Bosnu. U kojoj se u dva koraka lako susretnu i pijanac i genijalac. A u Jelahu, eto, i slikar – naivac.

Oslobođenje/Dragan MARIJANOVIĆ

NEMA KOMENTARA