Redakciji Faktora obratilo se nekoliko demobilisanih boraca pitajući da li je tačno da ratni vojni invalidi 100 posto prve grupe svakih sedam godina dobijaju nova vozila od države i to sada u vrijednosti od 50.000 KM. Pitaju, gdje završavaju “stara” vozila.
U Izvještaju o finansijskoj reviziji Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida za 2025. godinu stoji da je kapitalni transferi pojedincima – automobili za invalide iznosio 2.493.408 KM.
Podjela vozila počela 1999. godine kada se dijelila Škoda Felicia
Navodi se i da rok u kojem korisnik ne smije otuđiti automobil iznosi tri godine. S tim u vezi, u saobraćajnu dozvolu upisuje se klauzula o zabrani otuđenja.
– Ukoliko korisnik sam ne upiše navedene podatke za zabranu otuđenja, Ministarstvo putem Ministarstva unutrašnjih poslova u registar za zabrane otuđenja vozila upisuje podatke o putničkom vozilu – stoji u revizorskom izvještaju.
Muju Aganovića, predsjednika Saveza ratnih vojnih invalida paraplegičara FBiH smo pitali šta se ovdje podrazumijeva pod “otuđenjem” vozila, i svako koliko dobijaju nove automobile.
– To znači da u periodu od tri godine automobil ne možete prodati niti pokloniti. Ranije je ta zabrana bila na sedam godina. Promjenom uredbe 2023. godine, kada se iznos automobila sa 30 hiljada povećao na 50 hiljada KM, mi smo tražili da se ta zabrana smanji ili potpuno eliminiše. I onda su premijer FBiH Nermin Nikšić i federalni ministar za boračka pitanja Nedžad Lokmić promijenili na tri godine – govori Aganović.
Dodaje kako je automobil njihovo trajno vlasništvo.
Pitali smo da li je tačno da svakih sedam godina dobiju novo vozilo.
Vozilo svako prilagođava prema sebi
– Nije definisano precizno uredbom. Ovdje je to od starta, 1999. godine, kada je bila Škoda Felicia, kada su se dijelile kao poklon Vlade FBiH, diktirao tempo. Ide se iz kruga u krug i s obzirom na to da je u uredbi do 2023. godine korištena rečenica “da se ne smije otuđiti u roku od sedam godina”, onda se sa automatizmom formirala neka vrsta percepcije kod korisnika da je država dužna nama svakih sedam godina to ispoštovati. Međutim, to nije bilo moguće. Sada smo došli do toga da otprilike razmak u godinama je nekih devet godina kod korisnika – govori nam Aganović.
Kaže kako novac ne dobiju naruke.
– Korisnik prava dobije rješenje, a on sebi u autokući kod pravnog lica nađe odgovarajuće vozilo, a Ministarstvo po tom rješenju na račun te autokuće isplati novac. Ukoliko korisnik prava hoće da kupi vozilo koje je skuplje, u tom slučaju sve iznad 50.000 KM sam snosi troškove. Iz tih 50 hiljada KM se mogu platiti i troškovi poreza, uvoza vozila, dažbine.
Vozilo svako prilagođava prema sebi. U mom slučaju kad je kvadriplegija u pitanju, ja ne mogu upravljati svojim vozilom i uvijek mora neko moj voziti iz kuće ili šofer koga platim – kazao je Aganović.
Ranije je iznos za kupovinu automobila bio 30.000 KM, piše Faktor.