16.4 C
Tešanj
Petak, 1 Marta, 2024

Lucija vozi viljuškar i teške mašine, o odlasku iz BiH i ne pomišlja

Odlazak mladih iz Posavine prema zemljama Zapada već je odavno uobičajena priča, ništa drugačija nego i na drugim bh. prostorima, pa i u regiji. Svako bira mjesto pod suncem koje mu najviše odgovara.

Neki su prisiljeni stjecajem raznih životnih okolnosti otići iz rodnog kraja, neki u traženju zaposlenja ili pak zbog izazova što ih nude EU destinacije. Ipak, ima i drugačijih razmišljanja.

Takav primjer mlade djevojke novinari Večernjeg lista pronašli su u Tolisi. Lucija Vukić može se vidjeti na posavskim cestama kako svakodnevno vozi, umjesto nekog luksuznog automobila, robusni kombi firme svog oca zbog potrebe prevoženja težih tereta.

Radni dan u krugu porodične firme ispunjen joj je također spretnim rukovanjem teškim mašinama s kojima se snalazi jednako dobro kao i u drugim poslovima slične vrste. Uz sve to, ona je i studentica, (vanredno studira pravo). Sve to spaja u svoju jedinstvenu životnu priču u kojoj je, smatra ova optimistična djevojka, njena rodna Posavina područje koje ne bi, kaže, mijenjala za sva blaga svijeta.

Nezamjenjiva Posavina

– Apsolutno nigdje ne bih bila sretnija nego ovdje u svojem rodnom kraju, niti mogu život zamisliti da sam negdje u inostranstvu daleko od svoje porodice.

U ovom okruženju zapravo imam sve što mladi čovjek treba, ispunjen društveni život i, prije svega, bogat i radostan život u krugu svoje porodice, posebno sada u ovo predblagdansko vrijeme. To se ne može mjeriti nikakvim novcem i eventualno nekim svjetlucavim velikim zapadnim destinacijama.

Ovisi o tome ko kako gleda na sretan život. Dok neki možda porodicu vide tek navečer nakratko, ako i tada, ja imam sreću svakodnevno biti uz svoje, raditi s njima, radovati se, možda nekada i tugovati. Ali sve je to život koji zajedno dijelimo i to je prekrasno. Ima to i svojih prednosti, ali i mana jer, kako zajedno i vodimo firmu, možda i previše govorimo o poslu. Ipak, svoj život ne bih mijenjala ni za što drugo – kaže u jednom dahu kroz vedar osmijeh Lucija.

Luciju su zatekli pri vožnji viljuškara, ali i drugih mašina, u čemu se spretno snalazila i sa širokim posavskim osmijehom očito sve bezbrižno obavljala.

– Ma voljela bih jednog dana položiti ispit i za velika vozila, možda jednog dana sjesti i u kamion…, ali ima vremena. Do tada moram položiti i preostale ispite iz prava – slušamo gotovo s nevjericom koliko interesa ima ova vrijedna djevojka.

– Naravno da imam dosta i slobodnog vremena jer ne moram trošiti vrijeme na prijevoz do posla, do stana i slično, što moje prijateljice koje žive u inostranstvu moraju. Rado odlazim do našeg samostana u Tolisi, a tamo je toliko radionica da se kreativno utroši vrijeme.

Također volim i tehniku u muzici, muzičke mikseve i sve što nudi ova široka lepeza mogućnosti. Tu su u Orašju i brojna mjesta za zabavu, klubovi za mlade – kaže Lucija dok ponosni djed Stjepan gleda s puno ljubavi svoju nasljednicu, uvodeći je i u tajne poljoprivrede te uzgoja šljiva od kojih pravi vrhunsku šljivovicu “Stjepo Robal”.

Djed Stjepo

Kako djeda Stjepu život nije štedio jer radio je sve poslove – od poljoprivrede i farmerstva, elektro i radova u građevini do taksista i trgovačkog putnika, njegovo iskustvo je, smatra Lucija, od neprocjenjive vrijednosti. Od njega je Lucija očito naslijedila posavsku snalažljivost i privrženost rodnoj Tolisi, no kada stekne i akademsko zvanje, opet je Posavina, zaključuje ova vrijedna studentica i poduzetnica, najljepša destinacija u kojoj želi proživjeti svoj život.

Povezane vijesti

Najnovije vijesti