27.3 C
Tešanj
Ponedjeljak, 15 Aprila, 2024

Majka je kao bebu bacila u rijeku, ovo je njena priča

Neke životne priče slušaju se sa knedlom u grlu i nevjericom koja provejava sa svakom rječju. Upravo takva priča prati Zoricu Štrbac koju je majka, Srpkinja na privremenom radu u Njemačkoj, svega nedelju dana nakon porođaja stavila u torbu i bacila u rijeku.

Na njenu sreću, spaslo ju je grmlje, a potom i slučajni prolaznici.

Zoricina priča počinje 3. avgusta 1969. godine u 03.57 u bolnici u Augsburgu, gdje se njena biološka majka, srpska gastarbajterka koja je krila trudnoću, porodila. Kako je ispričala za njemačke medije, prošlo je nedjelju dana od rođenja do odluke da se otarase kćerke.

Doktori i sestre, koji su vidjeli da nije spremna da podiže sama bebu, budući da ništa nije spremila za nju, nudili su joj pomoć. Međutim, odbila je i napustila bolnicu.

– Osoblje klinike joj je ponudilo da ostane tamo. Nije bila pripremljena za dijete, čak nije imala ni kompletić za bebu. – ispričala je Zorica pore tri godine u intervjuu za njemački Bild.

Dijete kao da je đubre bacila u rijeku

Umjesto da djetetu olakša život i prihvati pomoć, Zoričina majka se odlučila za horor scenario. Rješila je da svoju bebu od osam dana, stavi u torbu i da je baci u rijeku Lek.

– Bacila me je kao đubre. Torba je pala dva metra niz obalu rijeke Lek, ali nije upala u vodu. Grmlje me je spasilo – rekla je ona.

Ipak, sudbina je za nju imala druge planove. Nakon što je dva sata torba stajala u grmlju, naišli su Njemci, majka Regina Reidser i sin koji su je pronašli, čuvši kako se plače zatvorena u torbi. Kada su prišli vidjeli su da su insekti i bube već prekrili torbu.

Brzom akcijom policije, nesavjesna majka je uhapšena. Nakon što je provela u zatvoru godinu dana, izjavila je kako se kaje zbog počinjenog. To joj je bila olakšavajuća okolnost, a sa izlaskom je ponovo dobila Zoricu na staranje.

Istinu saznala tek kada je odrasla

Sa majkom je provela vrijeme sve do svoje treće godine, kada ju je uzeo otac. Za svoju životnu priču, saznala je tek kasnije preko njemačke štampe.

Tokom puberteta, zbog čitave priče, trpjela je brojne uvrede od strane vršnjaka.

– Govorili su mi da sam ionako smeće i pošto me nije željela ni majka, ne žele me ni oni. U pubertetu sam se osjećala suvišnom, pitala sam se zašto sam uopšte i preživjela – rekla je ona u emotivnom razgovor.

Kroz glavu joj je godinama prolazilo isto pitanje – zašto.

– Zašto je mama htjela da me se riješi? Šta sam morala da uradim da je natjeram da to uradi? Bilo je užasno vidjeti drugu djecu srećnu što ih roditelji grle. Ova žena me je koštala toliko pitanja i energije tokom mog života. To je bio pokušaj ubistva! -prisjećala se ona svojih preispitivanja.

Dolazak u Srbiju

Na sva ta pitanja, konačno je riješila 2003. godine da pronađe odgovor i to od strane osobe koja ju je rodila. Putem medija u Srbiji, uspjela je da dođe do majke. To je bio prvi i posljednji put da su pričale. Nažalost, odgovor nije dobila.

– 2003. godine pronašla sam je preko oglasa novina u Srbiji i otišla sam tamo. Našle smo se lice u lice poslije toliko godina. “U šta buljiš, zar me ne prepoznaješ?” pitala me je na srpskom. To je bio posljednji put da sam srela majku – rekla je Zorica, dodajući da odgovor zašto je pokušala da je se riješi na takav način, od majke do danas nije dobila.

Nakon toga, Zorica je rješila da je više nikada ne traži.

– Ona za mene više ne postoji – kratko je rekla ona u intervjuu za Blid prije tri godine.

Danas ona živi u Njemačkoj, gdje ima porodicu, poluisestru, zeta i sestričinu. Kao jedan od najemotivnijih dijelova intervjua, izdvaja se i njen susret sa Reginom Riedser koja joj je spasla život.

Tom prilikom, obje su se jako grlile i plakale i to na mjestu gdje je decenijama unazad sve počelo, na obali rijeke Lek.. Zorica je za svoju spasiteljku spremila i poklon – uramljenu djetelinu sa četiri lista, koju je, kao je rekla, sama ubrala.

Izvor: bosnainfo.ba

Povezane vijesti

Najnovije vijesti