5.3 C
Tešanj
Nedjelja, 21 Aprila, 2024

Marica Ružić – muzika je najljepši način za povezivanje ljudi

„Pjevat’ ćemo šta nam srce zna, pjesme sa svih strana planina

čujte me ljubavi sam žedna, jer je pjesma jedna nama suđena…“

Zapjevala je na početku našeg razgovora Marica Ružić.

A kako drugačije i početi razgovor s penzioniranom nastavnicom muzičke kulture, nego s pjesmom i muzikom, koja povezuje ljude na ovim prostorima. A, osim muzike, ljude povezuje i Marica. Prije dvije godine došla je u kulturno umjetničko društvo „Pobjeda“. Tamo je osnovala ženski vokalni ansambl, te su njene dvije poznanice iz Usore i Jelaha, željne višeglasnog pjevanja, u Tešanj došle za njom.

– Zajedno samnom u „Pobjedu“ su došle i dvije osobe iz Usore i Jelaha, koje su nekad ranije pjevale u drugom horu, ali kako je taj hor ukinut one su došle ovdje. Željne su višeglasnog pjevanja i druženja s istim interesima. To su osobe koje zaista vole horsko pjevanje, a nisu imale šanse nigdje drugo da pjevaju. Pridružile su se sada nama i mogu reći da su sretne.“

Muzika se provlači kroz cijeli njen život, a s njom je dobila priliku, kroz školstvo ispratiti brojne generacije, kroz KUD upoznati osobe iz cijelog regiona, ali joj je dala i mogućnost da ode u brojne gradove svijeta. Čak nam je i sama kazala da muzika povezuje ljude.

– Sve što nas veže i spaja jeste muzika, ona se naprosto provlači kroz cijeli moj život od najranijih do najstarijih generacija, s tim da sada to produžavam kroz folklor i u radu s horom. Muzika je nešto što nas obavezuje da pokažemo drugima našu tradiciju, kulturu i naše običaje, kroz taj program. S KUD-om imamo priliku da putujemo i po Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj smo bili, u Italiji također. Drago mi je da se naš zajednički rad prepoznaje, a mi smo zadovoljni i sretni u tom radu.

Obući dimije i igrati folklor bila joj je želja još iz djetinjstva, a kaže kako joj se ostvarile tek u pedeset plus.

– U kulturno umjetničkom društvu Pobjeda u Tešnju već sam dvije godine i igram folklor, to mi je bila želja od djetinjstva, i sada se ispunila u pedeset plus.Uvijek sam igrala u KUD-u, za vrijeme svog osnovnog i srednjeg obrazovanja, ali to je bilo u usorskom kulturno umjetničkom društvu Omanjska. Mi smo imali naše nošnje i igra je, onako poprilično statična, više si na mjestu. Ali, ja sam kao dijete imala želju da obučem dimije i igram, jer znate kako dimije onako plešu oko tebe (osmijeh). To mi se stvarno ispunilo. U KUD-u Pobjeda sam počela igrati prije dvije godine u prvom mjesecu, a već u šestom sam bila u prvoj postavi kada smo išli na smotru u Hrvatsku.

S ponosom nam priča, da se u ovom kulturno umjetničkom društvu igraju igre svih naroda koji žive na ovom području.

– U pobjedi se sve igra i Makedonija, pirot-Srbija, Bosna, Hrvatska, sve al baš sve se igra – govori nam Marica, te kroz osmijeh dodaje da nije uspjela isprobati svu nošnju:

– Nisam uspjela (osmijeh), to mi samo za nastupe. Za zadnji nastup kada sam pjevala sa svojim curama nosila sam svoju tradicionalnu nošnju. Moram vam pustiti i snimak kako moje cure pjevaju, jer sam zaista jako ponosna na njih. To je ekipa amatera koji pjevaju, daju svoju dušu, a poslije toga idemo svi zajedno da igramo.

Vokalni ansambl pri KUD-u osnovala je prije godinu dana, tada su brojale samo četiri člana, a danas već oko petnaestak.

– U posljednjih godinu dana smo osnovale i ženski vokalni ansambl. Počele smo od četiri osobe a sada nas već ima oko četrnaest ili petnaest. Pjevamo zajedno, igramo, družimo se i drago mi je da mogu reći da su to cure koje su totalni amateri pjevaju dvoglasno ili troglasno bez pratnje instrumenta.

Osim ovog, Marica je i članica svog župnog zbora u Jelahu.

– Članica sam još i mog župnog, crkvenog zbora u Jelahu. Tamo već pjevam 23 godine i ponosna sam na naš zbor, jer je jedan od najboljih u cijelom usorskom dekanatu.

Nakon odlaska u penziju, odmora od izvođenja nastave, Marica je našla način kako da pomogne drugima. Prijavila se, i tako postala prvi volonter koji je došao raditi u „Dnevni centar za djecu i odrasle osobe s posebnim potrebama u Tešnju“. Njena želja bila je da uljepša svakodnevicu korisnicima ovog Centra.

– Ja sam u mirovini, ali ne mirujem. Prva moja aktivnost nakon penzionisanja,bila je volontiranje u Dnevnom centru za djecu i odrasle s posebnim potrebama u Tešnju. Tu sam dala svoj doprinos, zato što sam vidjela priliku da svoju profesiju produžim u toj kategoriji i našla način kako da uljepšam bilo koji sat života toj djeci. Tamo se mi družimo, sviramo, igramo, pjevamo ili se bavimo raznim aktivnostima, poput određenih radionica pravljenja nakita, broševa i slično.

Kako je bila prvi volonter, koji se prijavio da radi s ovom djecom, Marica je na dozvolu morala čekati skoro dvije godine. Ipak čekanje joj se isplatilo, te zadnjih šest godina, dva puta sedmično odlazi u Centar kako bi se družila s korisnicima.

– Nakon tri godine mog mirovanja otkada sam otišla u mirovinu, kada sam se odmorila od škole, razmišljala sam šta bih ja to mogla raditi, jer nisam osoba koja nikad nije radila. Tada sam čula za „Dnevni centar za djecu i odrasle s posebnim potrebama“, ali sam na dozvolu da mogu volontirati čekala, čini mi se oko dvije godine, jer do tada niko nije ni volontirao u Centru. Moja dozvola je konačno došla pred Novu godinu, trebali su korisnicima podijeliti paketiće, jer svake godine dolaze bajkeri s paketićima i rekli su kada bih ja mogla da dođem. Ponijela sam svoj instrument svirala gore njima, da bar zvončiće naučimo. Tako da tada sam ušla u Centar i tu volontiram evo već šest godina.“

Osim u  Dnevnom centru, ona radi i s mališanima u tešanjskom vrtiću.

„Dolazim i u vrtić nektarine i imam s djecom jako dobru saradnju. Tamo imamo muzičku radionicu u kojoj se pojavljuju djeca od treće do šeste godine. Aktivnosti kojima se mi bavimo pokazujemo na priredbama. Nekada se one održavaju u vrtiću, a nekada u Domu kulture u Tešnju.“

Pored brojnih aktivnosti koje ima u toku dana, Marica kada ima slobodnog vremena, izrađuje i nakit, koji je prepoznatljiv, jer svaki komad sadrži i jedan dugmić.

„Slobodno vrijeme koje mi je preostalo provodim tako što izrađujem nakit. Izrađujem ga najviše od kože, kaučuka i dugmića. Dugmići su stvar prepoznatljivosti kada su moji  radovi u pitanju. Počela sam nakit izrađivati prije neke dvije do tri godine. Prvo sam počela raditi prstenje, potom naušnice, a sada sam došla i do kože. Moj nakit je unikatan, svaki komad ima svoju priču, kombinaciju dugmića i boja i jednostavno drugačiji je. Ovo me baš opušta. Kada ga izrađujem tada sam sama sa sobom, mogu i da pjevušim. Nakit poklanjam svojim prijateljima, a ponešto i prodam, ali svakako ovo mi je jedno od lijepih zanimanja.“

Izvor: zosradio.ba

Povezane vijesti

Najnovije vijesti