Općinski vijećnik Amir Šaranović podijelio je na društvenoj mreži Facebook tekst “Ima li nade za četiri stotine učenika?”, koji prenpsimo u cjelosti:
Opće poznata činjenica je da je matični objekat JU OŠ ” 9.septembar” Medakovo najlošiji objekat u Kantonu sigurno, a vjerovatno i u Federaciji BiH.
Šta to znači!?
To znači da je ovom objektu već odavno istekao rok racionalne upotrebe za odgojno- obrazovni proces, da je ovaj objekat nakon svoje izgradnje u potpunosti plavljen nekoliko puta i da je njegova statika u velikoj mjeri oslabljena(u zimskom periodu nakon malo veće količine snijega na krovu objekta u nekoliko učionica je nemoguće zatvoriti vrata), da je on montažnog karaktera, izgrađen 95% od ploča čiji materijali su poslije višedecenijske amortizacije veoma upitni po zdravlje ljudi, da je ovaj objekat u zimskom periodu nemoguće zagrijati i sa 50- 60 tona uglja i 20- 25 metara čistog bukovog drveta(stolarija nije mijenjana od 1973. godine), da se ploče od kojih je izgrađen već od aprila mjeseca bukvalno ” užare” i da se u njegovoj unutrašnjosti stvaraju enormne temperature, da su elektro i mašinske instalacije veoma upitne( pregaranje uređaja i sijalica i začepljenje kanalizacionog sistema je gotovo dnevna pojava), da su njegovi prostorni kapaciteti maksimalno ograničeni;
Primjer 1.
-defektolog ove škole koja ima preko 20 učenika sa posebnim obrazovnim potrebama djeluje i radi u prostoru od 8 kvadratnih metara
Primjer 2.
– kabinetska nastava je misaona imenica u ovoj školi, nastava tehničke kulture i drugih predmeta koji zahtijevaju posebnu prostoriju se izvode u učionici
Primjer 3.
-bibliotekar škole ima par kvadrata za kretanje unutar prostora” školske biblioteke”
Primjer 4.
-u prostor od par kvadrata smješteni su i sekretar i računovođa škole
Primjer 5.
– u prostor od par kvadrata smješteni su i pedagog i psiholog škole
Primjer 6.
-pomoćni radnici nemaju svoj adekvatan prostor i ostavu
I tako dalje i tako dalje. Nema kraja ovom nabrajanju.
Zašto je to tako godinama nije jasno ni učenicima, ni roditeljima, ni uposlenicima, ali ni cijeloj zajednici.
Ova škola je prije početka agresije na Bosnu i Hercegovinu već bila u poprilično lošem stanju.
U ratnom periodu u različitim periodima ona je svoje kapacitete stavljala na raspolaganje i za smještaj izbjeglica, a poslije i vojske.
I poslije svakog tog perioda ona je je postajala sve više neuslovnija za odgojno- obrazovni rad.
Nakon rata, 1995. godine ona je bukvalno “ukrpljena” da bi se koliko- toliko mogao izvoditi nastavni proces u njoj.
Kako se “krpila” tada tako i danas, skoro 30 godina poslije.
Istina, svi menadžmenti ove škole i njeni uposlenici za sve ove godine su konstantno delegirali i artikulisali ovo pitanje svim nivoima vlasti.
Molilo se, razgovaralo, lobiralo, “svađalo”, ponekad i plakalo, planiralo, projektovalo, preprojektovalo…dovodili Japanci, dovodili Turci, pisalo se međunarodnim organizacijama…ambasadama.
- godine postavlja se kamen temeljac i kreće njena izgradnja.
Za 3 godine urađena je trećina ovog projekta i kad bi dinamika ulaganja bila ista to znači da bi trebali čekati još nekih 6 godina do njenog otvaranja.
Hoćemo li čekati šest, više ili manje godina ostaje da se vidi.
Čekati smo naučili i čekati moramo.
Jasno je naravno svima da je ovo poprilično velik projekat, da on zahtjeva veća ulaganja, ali da je bilo volje i senzibiliteta onih u čijim je rukama donošenje ovih odluka Škola bi odavno bila izgrađena.
Ovo pitanje bi se riješilo i ne bi se ogriješili
sve ove godine o sve njene učenike.
A prošlo ih je od rata na hiljade kroz ovu baraku, odnosno ovaj školski objekat.