Romi se prvi put na prostoru Bosne i Hercegovine spominju u vrijeme osmanskog sultana Selima II, 1574. godine, kada je on izdao ferman kojim je odobrio porezne olakšice Romima koji rade u rudnicima željezne rude nedaleko od Banja Luke i u rudnicima Novog Pazara.
Ipak, nije nam poznato da li se radi o mjesnim Romima koji su se bavili rudarstvom ili naseljenim Romima iz ugarsko – rumunskih zemalja. Tokom većeg perioda osmanske vladavine nad Bosnom, odnos prema njima je bio daleko bolji od odnosa kršćanske Evrope prema Romima tog doba. Primjera radi 1596. godine u Engleskoj je osuđeno 106 Roma, a devetorici je odrubljena glava na temelju zakona koji je donio parlament Elizabetinog doba, u cilju kažnjavanja skitnica koji su sebe nazivali Egipćanima.
Naravno, većina Roma je ostala na dnu društvene ljestvice u vrijeme osmanskog doba. Gradske vlasti su Rome uglavnom naseljavali izvan gradske teritorije, osim u slučaju da su ih uspjeli nagovoriti da se bave obrtom na gradskom području. Krajem XVII stoljeća osmanska uprava je počela optuživati Rome da se bave prostitucijom i svodništvom, a porezi su im znatno uvećani. Ipak, osnovna zakonska prava Roma bila su ista kao i prava kršćana i nemuslimana.
Većina bosanskih Roma su ipak bili islamske vjeroispovijesti. Sve do kraja osmanske uprave živjeli su pretežno nomadskim načinom života. Biskup Maravić je u jednom pismu iz 1655. godine naveo: “Čovjek na svakom koraku nailazi na Cigane”. Kada su Austrijanci 1788. godine napali Bosnu, veliki broj Roma se priključio Bošnjacima u borbi protiv njih.
Teško je ustanoviti koliko je Roma živjelo u Bosni. Francuski diplomata Chaumette des Fosses, koji je 1808. godine bio u Bosni, navodi da ih ima oko 30 000, ali Petrusier, koji je bio u Bosni četiri godine poslije njega, navodi da ih ima samo 8 000. Podaci Petrusiera se čine ipak vjerodostojnijim, iz razloga što se prema osmanskim statističkim podacima iz 1865. godine u Bosni nalazilo ukupno 9 630 Roma. Prema službenom popisu stanovništva iz 1870. godine, bilo ih je svega 5 139, ali je to bio popis domaćinstava. Rome su više puta nagovarali da se negdje “skrase”, tako da je u XIX stoljeću u Sarajevu postojalo nekoliko romskih mahala, kao i u Travniku, Banja Luci i Visokom.
Tada su već postojale tri kategorije Roma u Bosni. Najstariji su bili tzv. “Bijeli Cigani”, koji uglavnom nisu bili nomadi i slabo su pričali romski jezik. U Bosni su bili islamske, dok su u Srbiji i Makedoniji, bili pravoslavne vjere. Druga grupa, zvana “Crni Cigani”, uglavnom je živjela nomadskim načinom života pod šatorima, te su se često selili iz mjesta u mjesto. Bili su islamske vjere ali im često nije bio dopuštan ulaz u džamiju zbog slabe higijene. Zbog većeg procenta rumunskog elementa u govoru, pretpostavlja se da su se doselili iz Transilvanije ili Banata, početkom osmanske vladavine.
Treću grupu su činili “Karavlasi” ili “Crni Vlasi”. Njima nije bilo pravo da ih se naziva Ciganima, te su tvrdili da su Rumuni. Mjesto stanovništvo ih je uglavnom nazivalo “srpskim Ciganima”, bilo zbog toga što su ranije živjeli u Srbiji, ili zbog toga što su bili pravoslavne vjere. Na ulicama su često viđani kako vodaju medvjede. Jedan engleski putopisac koji je posjetio Bosnu devedesetih godina XIX stoljeća, navodi da oni putuju po Evropi sa dresiranim medvjedima. U vrijeme Drugog svjetskog rata Romi su teško stradali. Predviđa se da je u teroru Nezavisne države Hrvatske stradalo ukupno 28 000 bosanskih Roma.
Izvor: bosnae.info