Volja za životom, želja za uspjehom i snaga za opstankom – sve su to veoma važne osobine mladog i uspješnog bh. sportiste Senaida Salkičevića, koji je i pored fizičkog hendikepa, uspio ostvariti mnogo toga, na čemu bi mogli da mu pozavide mnogi drugi sportisti.
Naime i pored nedostatka jedne noge on je uspio da postane Svjetski prvak u Thai i Kick boksu. “Rođen sam u jednom manjem mjestu koje se zove Tešanjka kod Tešnja, tu sam živio sretno dok se nije zaratilo. Kada je počeo rat imao sam samo osam godina, a tog dana kada sam ranjen i izgubio nogu.
Igrao sam fudbala sa mojim ocem pred kućnim vratima. Bio je to 25. maj 1992. godine,kada je od ispaljene granata poginuo moj otac. Pored izgubljene desne noge bio sam teško i u glavu ranjen, ali uspio sam da preživim, poživim i postanem uspješni sportista“.
Kako ti se život poslije toga odvijao?
“Bilo je jako teško. Prije svega dok sam ja prihvatio situaciju takva kakva jeste. Poslije sam sa mamom otisao u Hrvatsku, u Zagreb, gdje smo proveli tri mjeseca čekajuci ulaznu vizu za Njemačku. Nakon toga, došli smo u njemački grad Darmstadt kod amidže i strine koji su nam bili prvi i veliki oslonac u životu. Tu sam krenuo i u školu, onda sam završio automehaničarski zanat i život je dalje krenuo svojim tokom?
Koliko ti je taj hendikep da nemaš desnu nogu smetao u životu?
“Nikada mi nije smetao iz prostog razloga što sam ja takav tip. Odmah sam se pomirio sa situacijom, takvom kakva jeste, znao sam da mi drugog života nema. Sve mi je to, vjerovali ili ne palo veoma lako“.
Koji je bio prvi sport kojim si se počeo baviti?
“Sa šest godina počeo sam sa karateom jer je to bila očeva zelja. Rat je sve to prekinuo. Kada sam došao u Njemačku probao sam sa fudbalom kojeg sam igrao pet godina, ali nije to bilo to. Onda sam odlučio da krenem i startam sa Thai kick boksom. Prvi trening imao sam sa 18 godina, a odveo me jedan komšija koji je bio u tom svijetu i nije gledao na taj moj hendikep, već je gledao moj talenat. Od prvog momenta upalila se neka vatra u meni prema tom sportu i odmah nakon četiri sedmice treniranja ponudili su mi prvi meč”.
Ne takmičiš se kao paraplegičar vec si ravnopravan borac u ringu sa potpuno zdravim bokserima. Kakvi su bili prvi komentari nakon boks meča?
“Svi mi postavljaju to pitanje, što je i normalno. Pitaju se kako je to moguce, kako sve to uspjevam. U početku su svi bili jako skeptični, nepovjerljivi, a onda su kasnije svi pokazali veliki respekt prema meni i mojim uspjesima. Posebno prednjače Holanđani koji su vrhunski majstori u tom sportu. Jedan od čelnih ljudi “Golden Glorija”, najveće organizacija za Kick boks u svijetu, nakon meča u Holandiji, kada sam pobijedio jednog od njihovih najboljih boksera, prišao i iskreno mi čestitao. Rekao mi je kako je mislio da ću odmah u prvoj rundi biti na podu, a nije mogao ni pomisliti da cu biti pobjednik. Takmičim se i udaram samo lijevom , jer bi bilo netaktično da metalom udaram protivnika”.
Kako reaguju protivnici u ringu kada te vide?
“Pa vide me kao veoma lakog protivnika. Kada su me u Rumuniju pozvali na Svjetsko takmičenje koje je održano u Konstanci, nisu me gledali i pozvali kao potencijalnog pobjednika vec kao žrtvu. Ali, tada su svi doživjeli jedno veoma neprijatno i neugodno iznenađenje. Iz Rumunije sam se vratio kao svjetski prvak i sa pojasom svjetskog prvaka“.
Koji su ti daljni planovi?
“Polako se pripremam za slijedeci meč, ali ne znam kada. Dobio sam licencu za trenera,pa sam počeo da radim sa nekoliko izuzetno mladih i talentovanih boraca, te mi je cilj jednog od njih dovesti u sami vrh kick boksa“.
Na tvojoj sportskoj odjeci u kojoj se boriš piše BiH, volim Bosnu…. Bez obzira na sve izgleda da vlada neraskidiva ljubav između tebe i zemlje u kojoj si rođen?
“Da, upravo tako. To sto mi se desilo je sudbina, ostao sam bez oca na najgrublji mogući način, ali ja ne mogu bez BiH, bez njenih ljudi, Bosanac sam 100%,a tako isto odgajam i svoje dijete. Osjećam se vezan za svoju zemlju i ona mi je sve“.
Da li bi se jednog dana vratio u BiH?
“Možda jednog dana, ali sad za sad nema budućnosti ni za mene, ni za moje dijete u BiH. Ja ovdje imam sve uslove za takmičenje i pripreme, sve je to nekako povezano, a sigurno da sam u Bosni ne bih mogao postići ovakve rezultate“.
Šta bi poručio osobama poput tebe koji su izgubili jedan dio svog tijela?
“Prije svega BiH je prepuna takvih osoba, baš kao i cijeli svijet. U početku je teško,ali kada čovjek sam sa sobom neke stvari riješi onda se lakše ide kroz život. Ja sam od samog početka,dakle tada sam bio još dijete shvatio da sam tu gdje jesam, da sada moram dalje, da mi treba dosta optimizma, ljubavi u životu i, prije svega – cilj, kako bih izašao iz apatije i depresije. U Njemačkoj živi jos jedan Bosanac Anel koji je također izgubio nogu u ratu, a jedan je od najbolji biciklista u Njemačkoj. Volio bih da stupim u kontakt sa nekom mladom osobom iz BiH ili sa muškarcem koji hrani porodicu, a nema nogu, kako bih mu pomogao da dođe do profesionalne proteze. Da bi mogao živjeti kvalitetan i zdrav život“.
Salkičević se sa svojim trenerom Dinom Zmikićem, Hrvatom iz Sarajeva, priprema za još jedan sportski spektakl, nakon kojeg se Salkičević nada da će učvrstiti svoje mjesto na samom vrhu najboljih u Thai i kick boksu.
Autor: Bato ŠIŠIĆ/Dnevni Avaz