Snimak s bazena u Doboju otvorio je pitanje koje niko ne želi glasno postaviti: ko je djecu naučio refren o klanju
Piše: Hajrudin Redžović
Postoje pjesme koje ne služe da se pjevaju.
Služe da čovjeku provjere puls.
„Nož, žica, Srebrenica“ jedna je od njih.
Kad to neko izgovori kao skandiranje, nema tu mnogo prostora za folklorne teorije, navijačku antropologiju i balkanska „ma pusti, djeca“. To nije refren. To je slogan vezan za masovno ubijanje ljudi. I kad ga čuješ iz usta djece, onda problem više nije samo u toj djeci.
Problem je u odraslima.
U kući.
Na tribini.
Na internetu.
U politici.
U onom stricu koji je jednom rekao nešto za stolom, a dijete zapamtilo.
U onom komšiji koji je čuo i okrenuo glavu.
Jer djeca rat nisu izmislila.
Ali izgleda da smo im ostavili dovoljno municije da ga mogu pjevati napamet.
Povod za ovu priču je snimak s bazena Džungla u Doboju koji je Amir Šaranović objavio na Facebooku. Ispod objave, kako to kod nas obično biva, nije ostao samo incident. Otvorila se kompletna zemlja.
Srebrenica.
Doboj.
Tešanj.
Haag.
Poplave.
Bošnjaci.
Srbi.
„Naši“ i „njihovi“.
INCIDENT VIŠE NIJE SAMO FACEBOOK PRIČA
Sada znamo i činjenice. Uprava kompleksa „Džungla“ potvrdila je da se incident dogodio 12. augusta 2026. godine i da su trojica dječaka, uzrasta od 10 do 14 godina, boraveći u rekreativnom bazenu ispod vodopada uzvikivala uvredljive i neprimjerene sadržaje. Nakon prijave drugih posjetilaca, ovlaštene osobe kompleksa reagovale su i upozorile ih da prestanu.
Uprava se od takvog ponašanja jasno ogradila, poručivši da njihovi bazeni nikada nisu bili i nikada neće biti poligon za isticanje mržnje, te se izvinila gostima kojima su povici izazvali nelagodu, neprijatnost i uznemirenost.
Priča je u međuvremenu izašla i iz okvira lokalne rasprave na društvenim mrežama. Obren Petrović, bivši gradonačelnik Doboja i poslanik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, najoštrije je osudio takvo ponašanje i pozvao nadležne organe da utvrde šta se dogodilo.
Do trenutka pisanja ovog teksta nisam pronašao javno objavljenu potvrdu Policijske uprave Doboj da je zbog konkretnog događaja pokrenut formalni postupak.
Jedna žena tvrdi da je bila prisutna i da je zaštitar na bazenu prišao dječacima, razgovarao s njima, a da su mu se podsmjehivali. To ostaje svjedočenje iz komentara, ne nezavisno potvrđena činjenica. Ali sada znamo da je osoblje kompleksa reagovalo.
I čak ako zanemarimo tačan ishod tog razgovora, ostaje najvažnija činjenica: neko je to pjevao. A neko drugi je smatrao da je dovoljno normalno da se pjeva.
Tu priča prestaje biti priča o „derištima“.
NIJE DOVOLJNO REĆI: DJECA SU
Djeca prave gluposti.
Uvijek su pravila.
Jedno nacrta penis na klupi.
Drugo ukrade saobraćajni znak.
Treće se napije od dvije pive i nazove sebe legendom.
Ali postoje gluposti koje su samo gluposti i postoje gluposti koje imaju istoriju, grobnice i preživjele.
„Nož, žica, Srebrenica“ pripada drugoj grupi.
I zato me posebno nervira ona vrsta odbrane koja kaže: ma djeca, ne znaju oni ni gdje je Srebrenica.
Možda stvarno ne znaju.
E to je tek problem.
Zamisli: ne zna gdje je Srebrenica, ne zna ko je tamo ubijen, ne zna šta se dogodilo, ali zna slogan.
Neko mu je, dakle, dao skraćenu verziju historije.
Bez ljudi.
Bez mrtvih.
Bez majki.
Bez masovnih grobnica.
Samo refren.
FACEBOOK JE ONDA OTVORIO PODRUM
Šaranović je uz objavu napisao da ga više ništa ne može iznenaditi ni uvrijediti, da je svašta vidio, pa ga ovakve stvari samo podsjete „na čemu smo“.
Prisjetio se i poplava u Doboju, kada je, kaže, ulazio u blato do pola guma da pomaže.
Onda je napisao rečenicu koja je raspalila raspravu: isti je, kaže, i onaj koji ovakve stvari radi i onaj koji ih sluša, vidi, a ne reaguje.
I tu je Facebook uradio ono što Facebook najbolje radi.
Otvorio kanalizaciju.
Odjednom više nije bilo pitanje šta su pjevala trojica dječaka od deset do četrnaest godina.
Pitanje je postalo ko radi u Tešnju.
Ko kupuje u Doboju.
Ko je kome pomagao 2014.
Ko je „balija“.
Ko je „četnik“.
Kod nas zločin nikad ne dolazi sam.
Uvijek sa sobom dovede advokata iz 1992, svjedoka iz 1995. i rođaka iz Haaga.
Pitaš čovjeka: — Zašto dijete pjeva „Nož, žica, Srebrenica“?
A on ti već objašnjava NATO. Zapad. I još malo pa će ti pokazati PowerPoint.
Kao da je dječak na bazenu upravo branio doktorsku disertaciju iz raspada Jugoslavije.
OTKAZ DOBOJLIJI KAO NOVA PRAVDA
A onda se otvorila druga vrata.
Ako oni ovako, kažu neki komentatori, treba Dobojlijama dati otkaze u Tešnju. Treba vraćati autobuse. Treba bojkotovati Doboj. Ne kupovati. Ne ostavljati marku.
I tu stvari postaju ozbiljne.
Jer bijes je razumljiv.
Kolektivna kazna nije.
Bijes traži krivca. Kolektivna kazna ga samo umnožava — i onda više nema trojice dječaka koji su pogriješili, nego cijelog grada koji plaća.
Ako čovjek iz Doboja radi u firmi u Tešnju, pošteno radi svoj posao, ne pjeva ništa o Srebrenici, ne slavi ničiji zločin i možda ga je jednako sramota onoga što se desilo — kakve veze on ima s trojicom dječaka na bazenu?
Nikakve.
Osim što dijele poštanski broj.
A kad počneš kažnjavati ljude zbog poštanskog broja, prezimena ili vjere, onda si već prihvatio osnovnu logiku onih koje navodno osuđuješ.
Samo si promijenio tribinu.
Jedan bi pjevao o klanju.
Drugi bi otpuštao ljude jer su iz Doboja.
Treći bi tukao.
Četvrti bi vraćao autobuse.
I svi su, naravno, uvjereni da brane civilizaciju.
Bosna je puna ljudi koji su spremni spasiti moral tako što će prvo zgaziti nekog nedužnog.
DOBOJ NIJE JEDNA REČENICA
Srećom, ispod iste objave pojavili su se i ljudi koji su rekli ono što bi u normalnoj zemlji bilo dosadno očigledno.
Nisu svi isti.
Radojka Grgić napisala je da se cijeli narod ne može generalizovati po pojedincima. Slobodan Zuza podsjetio je da u Doboju postoje ljudi koji rade, žive i ne gledaju kolegi ime i prezime.
E, to je važno.
Jer najlakše je napisati: „Takav je Doboj.“
Nije.
Doboj je i onaj koji pjeva.
I onaj koji snima.
I onaj koji se stidi.
I onaj koji sutra u šest ujutro sjeda u autobus i ide na posao u Tešanj.
Problem je što se od svih njih prečesto samo prvi čuje.
I tu Šaranović, uprkos vlastitom bijesu, u jednom trenutku ipak koriguje i sebe. Nakon priče o „šamaru“, kaže da se moglo i bez nasilja — uzeti djecu i poslati ih onome ko ih je tome naučio.
Tu je, zapravo, ključ cijele priče.
Ne prebiti dijete.
Nego pronaći lekciju.
I učitelja.
KO IM JE NAPISAO REPERTOAR?
Najstrašnije u cijeloj priči možda nije ni to što su djeca pjevala pjesmu o klanju.
Najstrašnije je pitanje: ko im je napisao repertoar?
Roditelji?
Društvo?
Internet?
Tribina?
Političari koji tri decenije žive od toga da jedan narod drugom drže leš pod nosom?
Vjerovatno pomalo svi.
Mržnja danas nema jednog profesora.
Ima cijeli nastavni plan.
I zato je pogrešno završiti priču rečenicom „bezobrazna djeca“.
Ne.
Djeca su simptom.
A simptome možeš istjerati s bazena.
Bolest ostaje.
Bolest je kad čovjek čuje slogan o Srebrenici i prvo što mu padne na pamet nije da ga osudi nego da objasni šta je neko drugi radio 1995.
Bolest je kad dijete zna ratni slogan prije nego što zna činjenice.
I bolest je kad odrasli čovjek sve to čuje pa kaže: ma pusti. Djeca.
A ŠTA SAD?
Ne treba mi izjava da su „svi narodi propatili“.
Jesu.
Ne treba mi seminar o suživotu.
Živimo zajedno trideset godina i još smo živi.
Ne treba mi ni ona birokratska „osuđujemo svaki oblik“.
Treba mi jednostavna stvar.
Da kad neko pored tebe zapjeva o ubijanju ljudi, ustaneš i kažeš: Ne.
Bez provjere prezimena.
Bez gledanja u zastavu.
Bez pitanja ko je čiji.
Bez fusnote „ali i oni su“.
Samo: Ne.
Jer civilizacija se možda upravo tu mjeri.
Ne po tome šta ćeš napisati na Facebooku kad video već postane viralan.
Nego po tome šta uradiš u onih prvih pet sekundi dok još niko ne snima.
Imali su između deset i četrnaest godina — i to čini priču još gorom.
Oni nisu rođeni ni blizu rata.
Rat je, očito, neko uspio dostaviti do njih.
I dok se mi po Facebooku prepiremo ko je kome pomagao u poplavama, ko je kome dao posao i čija je zastava starija, nova generacija već uredno preuzima stare refrene — kao porodično nasljedstvo, bez roka trajanja.
I možda je zato najpoštenije završiti tamo gdje je cijela priča i počela:
nije problem što djeca ne znaju gdje je Srebrenica.
Problem je što znaju šta treba vikati kad neko izgovori njeno ime.
To nisu naučila sama.
Negdje postoji učitelj.