Ovo je Milenko Pudar, banjalučanin koji je jučer nastradao u saobraćajnoj nesreći kod Mostara. Deminer, koji je većinu svog života proveo gledajući smrti direktno u oči.
Kada se bavite jednim od najopasnijih poslova na svijetu, onda je jedini lijekk biti pozitivan svakodnevno.
Takav je upravo bio i Milenko, imao je lijek za sve, osim za svoju šećernu bolest.
Ostvarila su se njegova najgora očekivanja i dobio je Milenko jučer napa d u sred vožnje na putu smrti između Jablanice i Mostara, simptomi ove bolesti su sušenje usta, uspavanost i zamućen vid.
Nije Milenko mogao da uradi ništa, ali mi kao društvo jesmo.
Momak koji je Milenkovu vožnju ispratio snimanjem i komentarisanjem kako je osoba vjerovatno u alkoholiziranom stanju, nije uradio ništa kako bi ablendovanjem ili zvučnim upozorenjem skrenuo pažnju vozaču.
Na kraju se Milenko zabio u autobus a osoba koja je snimala uz smijeh je prokomentarisala kako ovaj više nije živ već je Šehid.
Da bi na kraju dodao kolegi “to je taj snimak legendo.”
M.S. koji je snimao vjerovatno nije znao da se i Milenkova duša u tom trenutku smijala jer u smrt je otišla sama i nije odvela nikog drugog, što bi vjerovatno bio slučaj da se umjesto autobusa našao automobil.
Milenko je uvijek govorio da on u svom poslu ima pravo samo na jednu grešku, i da ako je napravi volio bi da sa sobom ne povede nikog drugog.
Ova nesreća je pokazala potpunu degradaciju našeg društva, dotakli smo dno.
Gdje je nestala ljubav čovjeka prema čovjeku, gde je nestala čojstvo, i gdje je nestao, što bi moj deda rekao obraz…
Onaj ko potisne i izgubi emocije preminuo je i prije svoje smrti.
M.S. je vrlo opasna osoba sa potpunim odsustvom ljudske emocije, on je u stvari tempirana bomba, ali nije jedini…
Ubrzavanje vozila dok je drugo vozilo u stanju preticanja i ne pružanje prve pomoći učesnicima saobraćajne nesreće, jedni su od najtežih saobraćajnih prekršaja.
Policija je lišila M.S. iz Tešnja zbog ne pružanja prve pomoći, ali vjerujem da to porodici Pudar ne znači ništa.
Milenko je iz Banjaluke otišao u Hercegovinu, tamo gdje je posla bilo najviše, ali i opasnosti.
Tamo je proveo posljednje godine svog života i skončao je onako kako je i živio, tiho…
Milenko Pudar je u svojoj karijeri očistio od mina hiljade hektara zemljišta koje je kao obradivo vraćeno mnogim porodicama.
Godine svog života proveo je u šumama otkopavajići mine i moleći Boga da i taj dan prođe mirno i da tišinu dana ne prekine sablasna eksplozija, a već jednom je svjedočio pogibiji kolege na terenu.
U svojoj karijeri spasao je hiljade života, a mi nismo juče uspjeli jedan jedini, njegov.
Naše društvo se nalazi u okovima poremećenog sistema vrednosti, al’ možemo mi i dublje.
Nije Milenko jučer nastradao, on će svojim djelima nastaviti da živi, nastradali smo mi…
Piše: Dean Savičić