16.4 C
Tešanj
Petak, 1 Marta, 2024

Profesorica Zemka došla do ideje da pokrene obrt: “Ponekad treba rizikovati…”

Šarena radnja i nekako skladno uklopljena u “haosu” kako joj je i sama divna profesorica dala ime, privukla mi je pažnju.

U đoh da razgledam i poče priča o životu. Dočekala me je sa osmijehom na licu, kakav je sve rjeđe prisutan kod naših ljudi.

“Dobro mi došla”, reče mi s osmijehom na vratima, a prvi put me vidi i već me osvojila, ničim izazvana reče mi:” Život je sine lijep, do nas je kako ćemo” i da, baš je tako. Svi smo mi krojači svoje sreće ili nesreće.

Zemka Seferagić, profesorica književnosti u penziji prodaje svoje rukotvorine u Sarajevu kroz koje se nekako osjeti sreća i ispunjenost životom.

Ispričala je kratko za Bosnainfo svoj put koji je krenuo iz njenog rodnog Cazina.

“Ja sam inače profesorica književnosti i radila sam do rata u Cazinskoj gimnaziji, predavala srpsko-hrvatski jezik, što bi danas bilo bosanski jezik. Kada je počeo nesretni rat ja sam se dobrovoljno prijavila u vojsku kao pripadnik Armije BiH i tu sam dočekala kraj rata. Kasnije sam dočekala da radim u Oružanim snagama BiH i 2017. otišla sam u penziju. Svaki dan kad ustanem kažem, hvala ti Bože, ustala sam da zagrlim ovaj dan i učinim ga boljim nego što mi je bio juče.

I tako, kao što rekoh, otišla sam u penziju 2017. godine i onda sam počela ići na neke edukacije radi druženja sa drugim ženama koje opet idu na različite edukacije, pa sam nekako pronašla sebe ručnom radu i zaljubila sam se u to, prvo u dekupaž pa bakrorez, slikanje, pa eto svašta nešto radim i uživam u tome”, kazala je Seferagić.

Kako baš da dođe u Sarajevo, otvori obrt i ostane, kaže da je splet okolnosti tako učinio.

“Rođena sam u Cazinu, tu sam živjela i radila do 1996. godine, onda sam dobila prekomandu za Bihać do 2007. tu sam rodila moju kćerku, pa sam onda dobila prekomandu za Banja Luku tu sam bila do 2011, pa sam onda dobila prekomandu za Sarajevo i evo tu sam ostala, piše Bosna Info.

Brzo učim, pa sam odlučila da se pokušam sa prodajom, već sam do 2019. imala registrovan obrt koji evo i dan danas radi i posluje. Moje umjetnine su se našle već na pet kontinenata, posebno su atraktivne moje tacne sa motivima bosanskog ćilima, valjda je to ljudima koji su u dijaspori, njima je to sjećanje na djetinjstvo, nekima da ponesu dah Bosne sa sobom ili da ga poklone osobama koje vole.

Ja volim neobične stvari i uvijek želim da ono što uradim bude drugačije, da nije nešto što se svaki dan može vidjeti, da je standardno da kažem, već da privuče pažnju”, priča Seferagić.

Za ovih nekoliko godina koliko prodaje svoje ručne radove, ističe da je imala jedan neobičan zahtjev.

“Nikad nisam pravila neku veliku sliku, ali sam imala zahtjev od djevojke da bude tirkizna boja, zlatna i bijela u dimenzijama 1.20 metara dugo i 80 cm široko. Velim ja; nisam nikad tako veliko radila, ali hajde probat ću, pa ako ne uspijem neka bude moja šteta. Međutim ispalo je dobro, pa sam sama sebi rekla ma, svaka čast ženo”, priča sa osmijehom Seferagić.

Za kraj našeg kratkog razgovora poručuje svim ljudima:

“Ponekad treba i rizikovati, ali u svakom slučaju treba uživati u onome što čovjek ima, ne možemo svi imati svemirske brodove, ne možemo svi ići na Mjesec, ne možemo svi ići na Maldive, ali možemo uživati u onim stvarima koje su oko nas i u njima naći ono što je lijepo”.

Povezane vijesti

Najnovije vijesti