“Toplo porodično gnijezdo” za čas se pretvori u mjesto zločina. Ubistva se događaju i na selu, svaki dan skoro mediji izvještavaju o nasilju, a trend se ne prekida.
Ovo je priča četrdesettrogodišnja žene iz jednog kikindskog sela u Srbiji, koja je preživjela nasilje i nastavila život.
Na njen zahtjev, ime i ostali podaci nisu navedeni.
Ekonomsko nasilje
Lijepo smo počeli. Bila sam udovica sa već velikim sinom, a taj čovjek je dolazio kod mene u kuću i pomagao mi u teškim poslovima. Znate, kad mi je muž umro, niko me nije pitao “kako ćeš ti da izdržavaš sebe i dijete”, a svi su pitali “kako ćeš sama, bez muškarca”. Sve su se neki oženjeni nabacivali, a on je bio slobodan, razveden, njegova djeca su živjela kod svoje majke u drugom selu. Jednom, poslije nekog slavlja i ručka kod mene, nije otišao u roditeljsku kuću, nego je ostao kod mene i počeli smo zajedno da živimo. Mislila sam da sinu treba otac, ali, grdno sam pogriješila.
Nasilje je počelo kad je moj sin naš'o posao u većem gradu i tamo se odselio. Tada je moj čovjek prvi put tražio da na njega prepišem pola kuće. Kako pola kuće, čovječe božji, pa to je moja kuća, ostala mi od roditelja, da nju nemam bila bih podstanar negdje, a da mi nije te bašte, pa šta bismo jeli, kako se teško živi. Ne, on je tvrdio da njemu pripada pola kuće, kao, zna on sve propise i zakone i njemu pripada tekovina iako nismo vjenčani. Prijetio mi je da će me goniti sudski, da ću morati sve da platim.
Fizičko nasilje
Onda je počela vika, udaranje, trajalo je to tri godine najmanje, iako je i ranije znao da udari. Pa budem tako modra da na pijacu ne iziđem, a kad iziđem i žene pitaju šta mi je, lažem da sam udarila glavu o prozor, lotre, one viseće elemente od kuhinje, sve koješta, a vidi se da sam opet dobila batine.
Probala sam lijepo, da razgovaramo, da se mirimo, ništa nije vrijedilo. Nisam više imala ni mirnog dana ni mirnog sna. Znam da žene trpe sve; i moj otac je tukao moju majku, a ni u prvom braku se nisam baš usrećila, najviše zbog toga i nisam htjela da se ovaj moj i ja zvanično vjenčamo.
Nisam se obratila nikome, bilo me je sramota. Pričala sam sa prijateljicama, onako sve u krug, ništa se nije rješavalo. Došla je policija, jednom kad je pravio cirkus, izbacivao stvari kroz prozor, vikao, lupao, a sve usred noći. Komšije su prijavile, onda mi je bilo jako krivo zbog toga. Dobio je da ide kod sudije za prekršaje, zbog buke, ne zato što je mene tukao. Platio je kaznu, to jest, ja sam platila, svakako se sve obilo meni o glavu.
Psihičko nasilje
Onda je prestao da pravi galamu, ali, počeo je da me muči na druge načine.
Nosim nešto u rukama, a on me gurne da sve ispustim i razbijem, pa onda pita: kako si tako trapava? Ili me plaši kako će me ubiti pa zakopati u kraju bašte, tamo gdje je paradajz. Svašta mi kaže pa mirno zaspi, a ja budna do jutra, a ujutro treba raditi.
Prijelomni trenutak
Kako sam prelomila to sve?
Vozila me jedna djevojka iz sela u grad, svojim kolima, da ne idem autobusom, pa tako pričamo o svemu i svačemu, pita ona: nećete se ljutiti ako Vam nešto kažem? Ja: neću, što da se ljutim. Pa eto, Vi ste dobra žena, nije u redu tako da se patite. I dala mi je broj od ženske organizacije. A ja u plač. Nosila sam danima taj broj u džepu dok nisam skupila tri čiste pa sam zvala i pričala sa ženama. One su mi objasnile da ne moram to sve da trpim i naučile me šta da radim. Kad je onaj moj, sad već bivši, nekud otišao, ja sam zvala majstora, da promijeni brave i ključeve na svim ulaznim vratima. On je došao, lupao, vikao, treskao na vrata, ali, sad sam ja zvala policiju. Došli su i ne znam šta su mu rekli, ali, više mi nije smetao. Nemam pojma kako sam to odlučila, ne bi’ ni vjerovala da ja to mogu. Valjda mi je pukao film.
Danas gledam na taj dio svog života baš kao da sam bila pod nekim činima kad sam mogla to da trpim, da ne vidim kako on nije dobar čovjek. Sretnem ga ponekad u selu, probao je više puta da se pomirimo, ali, sad ja neću.
Drugim ženama koje su doživjele nasilje preporučila bih da se sklone iz tog cirkusa što prije. Godine prođu za čas, a poslije se žena čudom čudi šta je sve podnijela ni za šta. I šta da me je ubio, tako jednom kad se naljutio na mene, ili da me je osakatio? Da sam se razboljela? Neka, bolje je ovako. Bolje sama nego da ne znam kako ću sutra osvanuti. I sin me je podržao, kaže, mama, svaka čast, nek‘ si se ti njega riješila. Komšiluk i moje drugarice nekako me više poštuju od kad se to desilo, “nema s tobom labavo”, kažu. A i ja mirnije spavam i mirnije radim sve što imam.
Izvor: agroklub