Nepisano je pravilo da se pčelarstvom bave uglavnom muškarci. I to oni koji su, manje-više, prosijedi. Da ta pravila ne važe kazuje i primjer Razije Hrvić iz Tešnja koja samostalno pčelari 22 godine i koja je odgojila „peto koljeno“ Hrvića pčelara – sina Eldara, snahu Amiru, te unuke Damira i Alena
Svoj profesionalni vijek Razija Hrvić iz Tešnja, inače je provela radeći kao knjigovođa. Tako je I penzionisana, te je stavila tačku na jedno životno poglavlje. Na ovo drugo poglavlje, protkano ljubavlju, izazovima, tradicijom…– pčelarstvo još nije stavila tačku I nema namjeru sve dok je, kako kaže, noge nose, a razum sluša.
Zakoračila je u osmu deceniju života, gazi kroz 77. godinu. Zdravlje je sjajno služi, a pčelarstvu je nesebično predate. Kaže, da se sa pčelama može družiti samo onaj koji ih voli.
“Pčele su naš izvor života, baš kao i sve biljke i voćke koje one oprašuju za čovjekovo dobro i opstanak čovječanstva na planeti – kaže na početku razgovora ova miljenicaiI uzor mladih pčelara Tešnja i okoline, srcem i dušom zaljubljena u pčele.
Četvrto koljeno
Rođena je u Ključu, tu je završila ekonomsku školu, djevovala….O pčelama je znala samo iz pjesama i sa slika, a na naše pitanje „odkud dama u svijetu pčelarstva“ odgovara da je sudbina tako htjela. Udajom za Hamdiju Hrvića u Tešanj, gdje je pčelarstvo višedecenijska tradicija. Bilo je to 1965. godine.
“Udala sam se za moga Hamdiju i odmah zapčelarila. To je normalno, je sim sam ušla u pčelarsku porodicu znalo se da ću se baviti i pčelama. Ja sam upala u četvrto koljeno pčelara Hrvića – priča nam na početku razgovora 77 – godišnja Razija Hrvić.
U početku je prala tegle, pakovala med, a onda uz muža polako ulazila u „začarani krug“ košnica i pčela. Nikada nije ni pomislila da to nije za nju! Naprotiv, nastojala je da ravnopravno učestvuje u pčelarskim poslovima, pa čak i po cijenu „propadanja“na ispitu.
“Dešavalo se i da propadnem. Sreća pa mi muž i učitelj, rahmetli moj Hamdija nije bio strog – kazuje nam, te dodaje da nije imala straha, a bila je radoznala i uporna.
“Brzo sam napredovala. Već nakon godinu dana počela sam skidati rojeve. Sjećam se roj se uhvatgio na šljivi. Veli mi muž da zamislim da polažem ispit, ted a bez nervoze sve radim. Sve sam fino pripremila, ali kad sam krenula da skidam roj (bio je pogolem) uhvati me neka trema, pade trnka, sve pčele na meni.
“Hamdija se uplašio, a ja sjedim pod onom šljivom, pčele se polako razilaze, vraćaju na šljivu. Krivo mi, pucam od muke. Velim mu “Padoh ja na ispitu, ali ništa mi ne govori! Ima popravni”!
“Tako je i bilo. Nakon što sam došla sebi, ponovo uzmem trnku, dignem je gore na vrh šljive… Osjetim teško mi u rukama, jedva držim… Čujem muža govori: “Bravo, položila si, ušao je roj u trnku”. Niko tada nije bio sretniji od mene.
Kao feniks
U to vrijeme Hrvići su imali stotinjak i više društava. Sjajne i medonosne pčelarske godine, košnice pune meda, dom odiše ljubavlju i toplinom, centar svijeta sin jedinac Eldar… I kad Raziji najviše mililo živjeti i radovati svakom novom danu, smrt je odvojila od životnog saputnika. Bilo je to prije nešto više od 22 godine.
“Tada umalo nisam i ja umrla od tuge. Jedini spas su mi bile pčele. Bile su moja najbolja terapija. One su mi dale snagu da se kao feniks poslije svih životnih lomova ponovo uzdignem i doživim svoju emotivnu i fizičku renesansu. Nisam željela prekinuti sa pčelarstvom – priča nam vitalna Razija, čiji su duh i tijelo neumorni.
Danas ona sa istom strašću, kao i dok je uz nju bio rahmetli Hamdija, brine o svojim košnicama. Doduše, smanjila je broj na pedesetak društava. Zajedno sa sinom, snahom i unucima održavaju gazdinstvo “Pčelarstvo Hrvić” koje ima svoje stalne kupce iz svih krajeva svijeta. Dobitnici su brojnih sajamskih priznanja za kvalitet njihovih medova
Uz sina Eldara i snahu Amiru, na koje je ponosna, naša sagovornica ne krije da je kao nanu srce posebno vuče prema unucima Damiru i Alenu.
“Uvijek su uz mene, rade sve što radim i ja, dobro napreduju. Bit će oni veliki nanini pčelari – kazala nam je na kraju Razija Hrvić, dodajući da je neizmjerno sretna što je sve veći broj mladih ljudi koji se okreću pčelarstvu, jer mladost je naša budućnost.
(BHPČELAR.ba/E.Milić)