Likovni umjetnik Ahmet Hundur iz Tešnja je slikar tipične bosanske arhitektonike koji je naslikao sve što pamti i vidi u svom zavičaju. Djela ovog akademskog slikara, između ostalog, pomogla su i dopremanju osnovnih životnih namirnica u Tešanj tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine.
Svojim slikama, kako kaže, pokušava dati doprinos ljepoti koja nas okružuje, posebnoj zemlji posebnih ljudi sa posebnim običajima. Njegovo je slikarstvo pasionirano i opsesivno atribucijama klasičnim za bosanski milje i bošnjačku tradiciju.
Kaldrma, ahmedije, nišani, zvekiri, halke, ibrici, sablje, arabeske, pehlivani, kudret-sahat i kudret-voda i zastrašujuća ljepota konja, dominirajući su elementi njegove inspiracije.
Trenutno priprema 52. izložbu, intenzivno radi 18 godina, a od rata devedesetih godina ima status slobodnog umjetnika.
Tokom rata u BiH je za svoje slike koristio blokove koje su dijelili pripadnici UNPROFOR-a, pera sa Akademije likovnih umjetnosti, čiji je svršenik.
Atelje prepun slika, kistovi, blokovi i boje prizor su koji je ekipa Anadolu Agency (AA) zatekla prilikom posjete Hundurovom domu u Tešnju.
Različiti pejzaži, konji ali i stara tešanjska čaršija dominiraju na zidovima Hundurovog ateljea.
U razgovoru za AA otkrio je da svoje slike ne broji.
“Ja imam skica koje ne bacam čak imam i one iz rata koje sam radio kada nije bilo struje, olovaka pa se nekada opet vratim njima.”, pojasnio je tešanjski umjetnik.
Pripadnici međunarodnih snaga koji su dolazili u Tešanj, dok nije bio blokiran, donosili bi pribore u škole pa je i on na taj način dobio, kako kaže, neka dva-tri bloka.
Hundur pojašnjava da je u to vrijeme bilo potrebe da crta i za opštinske vlasti koje su njegove crteže poklanjale delegacijama.
“Znam da sam skinuo neke slike sa zida ali to je bilo za opšte dobro. Nije bilo razgovora o prodaji. Meni je drago da sam na takav način mogao doprinijeti da neko dobije kilogram brašna”, pojasnio je.
Prisjetio se i riječi bivšeg ratnog načelnika Tešnja koji mu je tada rekao da su nekome iz UNHCR-a dali “neku njegovu sliku i da su na osnovu nje dobili oproštajni konvoj vrijedan 120.000 konvertibilnih maraka”.
“To mi je bila satisfakcija. Neko je cijenio to što ja uradim i nagradio na određen način. Svi smo bili na dobitku”, pojasnio je Hundur.
Prisjećajući se ranijih godina Hundur kaže da se svašta radilo, egzistencijalni problemi su bili ti koji su prednjačili, a umjetnost je čekala.
“Ja se uglavnom trudim pa mogu slobodno reći da sam dostigao neki nivo da ljudi već prepoznaju moj rad”, kazao je on za AA.
Hundur dodaje da je ipak najbolja nagrada reakcija ljudi na izložbama.
Za svoj grad Tešanj kaže da je “Bosna u malom”, da je “sva Bosna, i arhitektonski i običajno, i kulturno, u cjelini, ali i po mentalitetu i adetu oslikana u Tešnju”.
“Mi u Bosni imamo toliko elemenata za istraživati i izučavati, a da nismo ni svjesni”, pojasnio je Hundur.
Kako kaže, Tešanj pripada kategoriji starih bosanskih gradova, a u srednjem vijeku je ovaj gradić bio ladanjsko mjesto kraljevske porodice.
“U Tešnju nema srkleta tako da ja nemam potrebe da idem bilo gdje drugo, svi motivi su mi pred nosom. Naši ljudi najmanje znaju o sebi”, kazao je Hundur za AA.
Prema njegovim riječima, ništa drugo i ne zna raditi i ne radi, a od ovog posla živi i zadovoljan je.
“I danas učim, čini mi se i više nego u vrijeme kada sam studirao. Danas smo u mogućnosti da imamo literaturu”, kazao je Hundur.
Prisjećajući se studentskih dana, Hundur kaže da su on i njegova generacija imali izuzetnu generaciju profesora na Akademiji likovnih umjetnosti.
“Imao sam sreću biti student profesora kao što su Muhamed Karamehmedović, Kasim Prohić, Milivoje Unković, Ratko Lalić, Salim Obralić, Seid Hasanefendić, Alija Kučukalić, Mersad Berber, Dževad i Metka – Kraigher Hozo i ne iznevjeriti povjerenje koje su nam ukazali davši nam diplome”, kazao je Hundur.
Hundur je, pored mnogobrojnih izložbi, 2005. godine imao i izložbu u turskom gradu Istanbulu.