Kažu ako se nećeš boriti za sebe neće ni niko drugi
Pa kaže
Srce mi se cijepa što nisam zajedno sa svojom djecom
U Bosni i Hercegovini, kao i većini država nastalih raspadom ex Jugoslavije, prilikom raskida bračne zajednice u kojoj ima maloljetne djece, očevi rijetko, gotovo nikako, ne dobijaju djecu na čuvanje. Majke su te koje, bez obzira i na uslove u kojima žive, dobijaju to pravo. Ono što je takođe problem je što ustanove koje određuju svojim rješenjima koliko i kada roditelji koji nisu dobili djecu na starateljstvo imaju pravo viđati svoju djecu, i ne trude se previše provjeravati koliko se to poštuje. Ispričaču vam svoju životnu priču o napuštanju bračne zajednice, nerazumijevanju bivše supruge koja živi u Cazinu sa djecom, borbi da mi se dozvoli da viđam naše dvoje maloljetne djece, petogodišnjeg sina i dvogodišnju kćerku, ali i problemima sa Centrom za socijalni rad Cazin koji se nije trudio da mi pomogne kao ocu, već naprotiv, mjesecima se nije„petljao“ u svoj posao da odredi viđanje djece nego jednostavno prepustio sve da određuje majka djece. Uprkos svemu što sam doživio nakon napuštanja bračne zajednice, prije tačno godinu dana, uključujući i nerazumijevanje bivše supruge koja mi mjesecima nije dozvoljavala da viđam našu djecu, želim da nastavim zajednički život, bili u bračnoj zajednici ili ne, ondje gdje ćemo imati perspektivu.
Iz šestogodišnje bračne zajednice sa 31–godišnjom Cazinjankom izašao sam 31. januara 2015. godine. Imamo dvoje maloljetne djece, sina koji ima pet godina i dvogodišnju kćerku. Majka djece i ja smo živjeli u Sarajevu gdje moji roditelji imaju stan. Dakle, nismo plaćali kiriju, ja sam radio u jednoj mjenjačnici, a ona čuvala sina. Tri godine je non-stop tražila da idemo u Cazin, da će nam tamo biti bolje, da će njeni roditelji pomoći nam, da njena porodica ima dosta zemlje gdje možemo saditi jagode , da imamo tamo boljuživotnu perspektivu. Taj pritisak je bio konstantan, tako da smo i napustili mjesto u kojem smo imali i stan i posao i otišli u neizvjesnost.
Iako nam je rečeno da čim dođemo da ćemo sutradan već početi raditi, dvije godine sam presjedio u kući. Nisam imao jednostavno šanse da bilo šta radim. Od bezbroj prijava, niko nije htio da me primi na posao. Bili smo podstanari u Cazinu gdje je njen otac plaćao kiriju za nas, a preživljavali smo od novca koje smo dobijali od mojih roditelja koji su iznajmili stan u Sarajevu i davali nam sav novac koji su dobijali. Ona je uspjela jedino raditi kao volonter gdje je imala 140 KM mjesečno kao naknadu za prevoz i topli obrok.
Problemi su nastali kada sam od nje tražio da se preselimo u Tešanj, zato što smo imali veću perspektivu tamo. Moja roditelji su nam htjeli dati na korištenje sprat porodične kuće. U Tešnju je više firmi i samim tim veća mogućnost zapošljavanja. Iako su joj moji roditelji našli posao, njoj to nije odgovaralo jer nije htjela ići od svojih. Prije nego li sam otišao, ponudila mi je da idemo u Banja Luku, kao, eto, bićemo na pola puta između mojih i njenih. Ali, tamo nikoga nismo znali, i teško je bilo očekivati da ćemo kao stranci naći posao. Niko me nije htio zaposliti u Cazinu u njenom gradu, a kamo li da bi negdje drugo. Tako sam napustio stan 31. januara prošle godine. Nakon mjesec dana sam je nazvao i ponudio joj da zbog djece ipak odemo u Banja Luku. Odbila je i rekla mi da mogu ići gdje god hoću, da djeca ostaju kod nje i da ih nikad neću dobiti.
Dva mjeseca mi nisu dali da viđam djecu. Prilikom treće posjete Centru za socijalni rad u Cazinu, a to je bilo 31. marta 2015., službenica centra mi je rekla da idem u vrtić po sina i da djete ide sa mnom u Tešanj na 4 dana našto je ona rekla „dobro ako mora“ iako se nije slagala sa tim. Kćerka je bila mala i nju nisam vodio da ne bi dijete doživjelo stres zbog promjene. Poslije toga sin je bio četiri a kćerka tri puta. Do jula su redovno dolazili, svakog mjeseca od četvrtka do nedjelje.
Međutim, majka djece je pravila program i određivala kako će i koliko ići, a Centar nije ništa radio. A onda je 01.07.2015 donešeno privremeno rješenje za viđanje djece CZR. Dato mi je devet dana da djeca budu kod mene, uz njen zahtjev od 500 KM za izdržavanje djece.
U augustu mi nije dozvolila da uzmem djecu, a u privremenom rješenju u tački 6. piše da ovo rješenje ne odlaže izvršenje čega se Centar nije pridržavao . Poslala mi je poruku u kojoj stoji:“Džaba si došao. Centru sam već javila da ja djece ne dam. Doviđenja“. Otišao sam u Centar gdje mi je socijalna radnica, koja je u rodbinskoj vezi sa majkom djece, rekla:“Sine ti nisi ni svjestan kakve smo mi probleme imali zbog tebe“. Kad ona da djecu, vidim ih, kada ne da, onda ih ne viđam. A Centar za socijalni rad iz Cazina jednostavno ne želi da se miješa. Na privremeno rješenje koje je dao CSR Cazin oko broja dana, ona se žalila federalnom Ministarstvu rada i socijalne skrbi na dužinu dana, na visinu nadoknade za izdržavanje djece, uz tvrdnje da sam ja bio neodgovoran otac, da nisam vodio računa o djeci, da ih nisam čuvao… U isto vrijeme Ministarstvu sam se žalio i ja na rad Centra i socijalne radnice koja je u srodstvu sa mojom suprugom.
Nakon četiri mjeseca, konačno sam uspio vidjeti djecu. Bilo je to početkom novembra prošle godine. CSR mi je odgovorio da oni ništa ne mogu uraditi niti natjerati majku djece da mi da djecu i da dok god traje žalbeni postupak odnosno ne dobije se stav Ministarstva za rad i socijalnu skrb.
A onda je iz Ministarstva došao odgovor i neobično mišljenje kojim se na određeni način slažu sa stavom majke da se djeci remeti mir, da je važnije da djeca idu u vrtić nego da idu ocu, da se preispita broj dana na koje ima pravo otac da bude sa djecom. Drugo rješenje je bilo da mogu viđati djecu svakog prvog petka u mjesecu, da ih preuzimam u 14 sati iz vrtića i da ih trebam vratiti majci u utorak u 17 sati.
Ono što me je posebno pogodilo je stanje u kojem se sin nalazi. Kad sam otišao iz bračne zajednice, krajem januara 2015., sin je imao oko 19 kilograma. U julu kada mi je dijete došlo imao je ispod 13 kilograma. Bio je tako mršav i nejak. Odveli smo ga da izvadi krv i nalaze. Malokrvan je. Strah me je da se dijete ne razboli, da mu nešto ne bude. U jednom od obraćanja CZR Cazin žalio sam se na gubitak kilograma sina, na što je majka djece rekla da je imao 16 kilograma kada sam otišao i da nije velika razlika u kilaži. Centru za socijalni rad sam govorio da je ovo veliki problem, da je nenormalno da dijete ima tako malu kilažu, te da je uz to sin puno vezan za mene. Nudio sam supruzi da mi ga da da se brinem o njemu a da ću nju i kćerku izdržavati. Jer, kćerka je premala i normalno je da bude uz majku. Sin kada dođe meni, uđemo u kuću i prvo što me pita je: Tajo, jel’ sutra moram ići mami?, isto tako kad krenem da spremam djecu za povratak majci pri oblačenju jakne kćerki ona kaže : neću mami, a ja onda moram da lažem nećeš mami idemo pa-pa.
Iako sam doživio puno neugodnosti, problema, šokova i što se na sudu vodi postupak oko rastave braka, želim da ona dođe sa djecom u Tešanj i da nastavimo živjeti zajedno. Upravo zbog djece. Smatram da imam daleko bolje uslove da ponudim i djeci ali i majci djece koju pozivam da dođe i da budemo zajedno. Ne moramo biti u braku zvanično, ali trebamo biti uz našu djecu oboje. U Tešnju imam kuću od 400 kvadrata, sa okućnicom od 800 kvadrata, zemlje još dunum i po za obradu. Roditelji imaju stan u Sarajevu i stan u Zenici. Nek odluči gdje hoće. Jer, trebamo našoj djeci oboje.
Pošto nisam naišao na nerazumijevanje CZR i Min. za soc. rad , obratio sam se ombudsmanu za ljudska prava u Banja Luci. U usmenom razgovoru gospođa mi je rekla da su oni mišljenja da takva majka nije adekvatna majka za podizanje djece, jer djeca imaju i oca i da trebaju isto toliko vremena provoditi sa njim.Rečeno mi je da zaprimanjem slučaja od strane žalbenika da su oni dužni da sve papire koje dobiju od upita određenim institucijama moraju da mi ih proslijede, ali ja te papire nikada nisam dobio. Lažem dobio sam jednu kovertu sa šturim objašnjenjem od 10tak rečenica. U jednom od razgovora kada sam nazvao ured i zamolio da mi proslijede papire, jer u jednom od prethodnih kontakata mi je gospođa rekla da je poslala upit u CZR i da je dobila odgovor. I poslije 40 dana ja nisam dobio tražene papire, i drugi put sam nazvao i zamolio da mi se pošalju papiri i rekla je da će mi ih poslati, ali ja ih ni poslije toga nisam dobio. 23.11.2015 sam im se obratio sa zahtjevom za izuzeće CZR Cazin, na osnovu njihovog izvještaja kojeg sam našao na internetu u kojem je navedeno da zbog neadekvatnog rada CZR traženo izuzeće tog centra i dat postupak drugom centru. Otišao sam po gore navedene papire i pitao zašto mi nisu odgovorili na moj akt o izuzeću, jer sam se pozvao na njihov prijašnji izvještaj o drugom predmetu a koji se odnosio na nerad CZR, na šta mi je gospođa odgovorila da budem sretan što su donijeli ikakvo rješenje jer to centri inače ne rade i da mi ne mogu pomoći oko mog zahtjeva. Iz svega priloženog se vidi da ombudsman koji bi trebao da štiti ljudska prava nije mi pomogao ni u kom pogledu i ja se onda pitam koja je svrha Ureda za ljudska prava za djecu koji su „kao“ krovna institucija ?
Ajdin Salihagic