14.3 C
Tešanj
Ponedjeljak, 4 Marta, 2024

Suljo Ibrahimović iz Tešnja proizvodi luksuzni namještaj za Parlament Danske, lanac restorana u Njemačkoj i ‘VIP političke osobe

Kao beba puzao je u piljevini, stolarski stroj odsjekao mu je dva prsta, a prvu stolicu iz svog SIHOLZ-a Ibrahimović je prodao u Njemačku za 1.500 KM. Sve ostalo je povijest

Piše: Hajrudin REDžOVIĆ

Ovo je priča o sretnom čovjeku koji “ne mora raditi nijedan dan u životu, jer je izabrao posao koji voli” (Konfučije, kineski filozof i socijalni reformator, prije 2500 godina).

SIHOLZ, sa sjedištem u Doboj Jugu, nije samo naziv firme Sulje Ibrahimovića iz Tešnja. Tih šest slova odavno su za njega prevazišle simboličnu vrijednost (njem. erinnerungswert).

Šta, dakle, znači “SIHOLZ”?

Podrazumijevajući da znamo šta na njemačkom jeziku znači ‘holz’ (drvo), onda SIHOLZ prevodimo sa ‘Suljo-Ibrahimović-drvo’. ‘Suljo Ibrahimović’ i ‘drvo’ u istoj rečenici, zapravo u istoj riječi. Zašto je to prirodno, da prirodnije ne može biti? “Zato što se ovdje radi o romantičnoj ljubavi prema drvetu”, kratko kaže Suljo. “Ljubav je najveća sila na svijetu i može pomjerati planine”, dodao je.

Želi biti sretan, a ne bogat

Sasvim je sigurno da bi Suljo Eskimima mogao prodati led. To se, naravno, kaže za onog koji može prodati bilo šta, bilo kome. A Ibrahimovićev SIHOLZ Skandinavcima prodaje – skandinavski namještaj. Luksuznim namještajem iz svoje male bosanske tvornice opremio je Parlament Kraljevine Danske, te Aerodrom, Mašinski fakultet i Bolnicu u Kopenhagenu. “Nisam ja nikakav lukavi trgovac, ja samo u proizvodnji koristim tajni sastojak koji se zove ljubav”, citira Suljo sam sebe.

I kada se ženio Zinaidom, bilo je to iz ljubavi. Danas u njegovoj obitelji vlada prava demokracija. Svom sinu i kćeri dao je potpuno odriješene ruke, rekao im je: “Djeco, vaši vršnjaci bježe u inostranstvo. Ako tamo vidite perspektivu i svoju sreću, slobodno idite i vi. Slušajte svoje srce i sigurno nećete pogriješiti”. Ali, njegovi Ajdin i Ismina već su se zaljubili u drvo: “Bio si uz nas kad je bilo najteže, sad smo mi s tobom!” Suljino srce naraslo je k’o kuća kad je vidio da će mu djeca nastaviti obiteljsku tadiciju obrade drveta. Glas mu je podrhtavao dok je govorio o sreći kojom ga je Bog podario. “Želim”, kaže nam na početku, “da se ispričam zbog brutalne iskrenosti i sentimentalnih ispada kojih će u ovoj ispovijesti sigurno biti. To za neke ljude može biti nepristojno, a ja samo imam potrebu da iskažem emocije iz kojih je ovo nastalo. To je smisao mog života. Nekima će možda sve zvučati i patetično, ali baš me briga”.

Shvatili smo: Ibrahimović ne pripada onoj (pohlepnoj) grupi biznismena koja bi zbog novca prodala i rođenu mater. Na njegovoj listi prioriteta nalaze se druge vrijednosti. Glavni junak ove priče prije svega želi biti ispunjen i sretan, a ne bogat.  “Duša na mjestu”, a ne “puni džepovi” – njegov je životni moto. Baš zato treba ispričati priču o Sulji Ibrahimoviću; konačno: on bi mogao biti jedan od razloga zbog kojih će se neko možda predomisliti i odustati od selidbe iz ove zemlje.

Zbog svega toga, a prvenstveno zbog (vidjeli smo) tajnog sastojka koji koristi u proizvodnji, komadi SIHOLZ-ovog namještaja od masivnog drveta izgledaju kao prava mala umjetnička djela.

No, ova ljubavna priča ima i svoj početak.

Prvu stolicu napravio sa deset godina

Suljo Ibrahimović ima skoro 50 godina i nije postao majstor svog zanata preko noći. Stolarstvo u njegovoj obitelji ima tradiciju dugu šezdeset godina. Da je kojim slučajem Suljinom ocu Munibu i djedu Sulji, dok su bili živi, neko rekao da će im sin, odnosno unuk, dogurati dokle je dogurao – oni bi sigurno odmahnuli rukom. Danas bi pucali od ponosa i plakali bi od sreće, jer je to ‘dijete’ doguralo do Danske, Njemačke, Švicarske, Rusije – čak i Amerike. U tim zemljama se, naime, nalaze fini komadi namještaja proizvedeni u SIHOLZ-u, maloj tvornici Suljinog unuka, a Munibovog sina – Sulje Ibrahimovića. Snovi se ostvaruju, zar ne?

“Stvarno, nisam ni sanjao da će naša mala stolarska radionica dosegnuti ove visine. Moj otac Munib zarađivao je za život kao građevinski radnik u državnoj firmi u Zenici, a stolarska radionica kod kuće više mu je bila kao hobi. Uživao je radeći u njoj, ali dopunjavao je tako i kućni budžet. Ja sam bukvalno puzao kroz piljevinu, bio sam sretniji nego u snijegu”, priča sa sjetom Ibrahimović.

Svoju prvu stolicu Suljo je napravio kada je imao deset godina. Bila je to popularna ‘štokrlja’, tradicionalna stolica bez naslona.

“Bio sam treći razred osnovne. Pravio sam tu stolicu cijelih deset dana, oponašajući oca u radionici. Trčao sam iz škole kući, zanemarivao domaću zadaću (mada sam bio odličan učenik); ni ručak mi nije bio napameti. Samo se presvučem – pa u radionicu. Bila je tu samo jedna stara mašina, radio sam sve ručno, tako da su jagodice sa mojih dječijih prstiju u jednom trenutku nestale, izlizale su se. Ali šta je to naspram zadovoljstva tog rada sa drvetom! Nisam spavao od uzbuđenja! Kada sam konačno izradio štokrlju, ocu se oteo uzdah zadovoljstva, glasno se nasmijao, a onda okrenuo glavu da mu ne vidim suze”, sjeća se Suljo. U tom trenutku, njegovom ocu Munibu duša je došla na svoje mjesto: nije više osjećao tako veliku tugu zbog odlaska drugih dvoje djece u inostranstvo prije više godina.

U ratu izrađivao košnice

Kada je završio osnovnu, Suljo upisuje srednju vojnu školu u Mostaru. Želio je biti pilot, a uzor mu je bio rođak koji je pilotirao na MIG-u 21. Brzo shvata da “to nije to” i prebacuje se u Saobraćajnu, a potom i Mašinsko-tehničku školu u Doboju. Sve vrijeme je asistirao u stolarskoj radnji kod oca u Šijama (općina Tešanj). Već tada, njegovi stariji sestra i brat odavno su bili u inostranstvu, otišli su trbuhom za kruhom. U stolarskoj radnji radili su njih troje – Suljo, njegovi otac i majka Hatidža. Onda počinje rat i Suljo se sa sedamnaest godina prijavljuje kao dobrovoljac.

No, i u toku rata, Suljo Ibrahimović je radio s drvetom. On je, naime, strastveni pčelar, pa je za svoje pčele izrađivao košnice. “Radio sam to sa posebnim guštom”, kaže, “jer sam, kao i moj otac, zaljubljen i u pčele i u drvo”.

Kad je rat završio, Suljo je 1996. godine uniformu zamijenio radnim odijelom. Radio je u svojoj (obiteljskoj) stolarskoj radionici, a paralelno i u drugim firmama. Tako je samo četiri godine kasnije (1999.) vodio stolarske odjele u nekoliko firmi, bio je šef proizvodnje u firmi Fami-Trade (Šije, Tešanj), odakle odlazi u Koprom u Maglaju, gdje je ustrojio proizvodnju (stolarija/namještaj). U Fami-Trade-u mu je stolarski stroj odsjekao dva prsta. “Sve za ljubav”, smije se Suljo u duhu crnog humora, „sve ide u radni staž”.

Foto: Melisa Hasanić

Radio sa svjetski brend

Te (2001.) godine “kada je za ljubav žrtvovao dva prsta”, i kada mu se rodio sin, dogodila se ključna prekretnica u životu Sulje Ibrahimovića. Zaposlio se u firmi NORDENT, čiji je vlasnik, Nizozemac Gjalt Pilat, potpuno promijenio lokalni pogled na mogućnosti rada s drvetom. „Zapravo nam je otvorio oči. Naučio nas je kako od drveta napraviti lijepe komade namještaja i kako u tome uživati. Tek tada smo svi mi na ovim prostorima progledali i postali svjesni ljepote kojom drvo zrači”. NORDENT, odnosno Pilat&Pilat, zapravo su bili svojevrsni inkubatori svih desetak pogona (i pravih tvornica) na široj tešanjskoj regiji koji danas proizvode luksuzni namještaj od masivnog drveta. Zato Tešanj zauzima visoko mjesto na europskoj mapi proizvođača stilskog dizajnerskog (premium) namještaja. To se najbolje primijeti na velikim europskim sajmovima, na kojima su štandovi tešanjskih proizvođača namještaja – i to nije nikakvo pretjerivanje – među najposjećenijim. Neki brendovi čak su stekli i svjetsku slavu, kao naprimjer Artisan, u koji je Suljo Ibrahimović prešao nakon osam godina rada na šefovskim pozicijama u NORDENT-u. Artisan, recimo, oprema Starbucks kafiće, ima prodaju u Kini, Japanu, Južnoj Koreji, Tajvanu, Meksiku, Singapuru, Australiji, itd. Premium namještaj iz Artisana potpisuju vodeći svjetski dizajneri, a u BiH biste morali izdvojiti tri mjesečne plate ako biste željeli imati njihovu nagrađivanu stolicu.

Ovako radi Artisan: uveze sirovinu orahovog drveta iz SAD-a, zatim od toga proizvede namještaj s potpisom, a onda taj (gotov) proizvod proda nazad u Ameriku po deset puta većoj cijeni. Deset puta! Ko umije – njemu dvije!

Ibrahimović  je u Artisanu uspostavio temelje proizvodnje, bio je tehnički direktor – zapravo, bio je “tetka za sve”. Konačno, Suljina epizoda u Artisanu važna je za našu priču kako bismo pojmili razmjere njegovog majstorluka. Taj čovjek je meštar, maestro, virtuoz; od drveta proizvodi ljepotu, sklad, simfoniju. On je umjetnik. Sretan čovjek. Ako mu zavidite, ljudski je. Opraštamo vam.

Zvijezda je rođena: SIHOLZ!

Suljo Ibrahimović se u Artisanu zadržao nepunih pet godina. Showtime je nastupio 2011. godine kada je osnovao SIHOLZ. Imao je samo 33 godine. Njegova prvobitna zamisao sa novoosnovanom firmom bila je skromna. Želio je da samo malo bolje opremi svoju stolarsku radionicu. „Ali, sve se otelo kontroli”, smije se.

Ulažući sve svoje prethodno iskustvo, Suljo je prvi komad dizajnerskog namještaja proizveo za samo godinu dana. Bila je to, očekivano, stolica, a prve reakcije bi se mogle opisati jednom riječju: wou! Brzo je postala bestseler. Kako?

“Sve je slučajno ispalo. Prijatelji iz Njemačke su mi došli u goste, a ja sam im se odmah pohvalio sa svojom stolicom. Kada su je vidjeli, odmah su predložili da je ponesu u Njemačku u jedan salon namještaja, pa da vidimo šta će se desiti. I desilo se čudo!”, prisjeća se Suljo događaja od prije jedanaest godina. SIHOLZ je u roku dva dana dobio mail u kojem njemački prodajni salon naručuje 30 stolica. “Mi tada nismo ni znali kolika je vrijednost naše stolice na svjetskom tržištu, a vrijedila je tada 1.500 KM (danas bi to bilo otprilike oko 2.500 KM). To je za nas bilo ogromno, s obzirom da smo mi u to vrijeme radili neke male poslove. Nisam mogao zaspati tri dana od radosti: bilo mi je nestvarno što je taj dizajnerski komad izašao iz našeg malog pogona i što je izazvao toliku senzaciju. Sjećam se da sam tada rekao supruzi Zinaidi da me uštine, kako bih se uvjerio da je to java i da ne sanjam”, nastavlja Suljo sa sjajem u očima. Priznao je na kraju da je godinama imao proročki san: “Sanjao samo ovo više puta, ali nisam smio nikome reći”.

U početku, SIHOLZ  je imao samo osnovne mašine u stolarstvu, jer su CNC mašine za ovu firmu bile finansijski nedostupne. Nisu imali ni tzv. beskontaktnu šlajfaricu, bilo je dosta ručnog rada i brušenja. “U firmi nas je tada samo trojica radilo. Dosta pažnje smo posvetili toj stolici od početka do kraja. Nakon toga, krenule su narudžbe, pa smo napravili naš prvi sto. To su i dalje naši počeci, još uvijek smo manufaktura u kojoj preovladava manuelni rad. Kada smo nas trojica napravili posla za dva mjeseca u  vrijednosti 50 hiljada maraka, to je bila naučna fantastika. Nije tu puno para ni ostajalo, nije bilo neke dobiti – s obzirom da je skoro sve bio ručni rad, ali ja sam bio prezadovoljan. Nije novac poenta, već unutarnje zadovoljstvo, ispunjenje. Neki to zovu ljubav, a ja sam jedan od njih. Radili smo to s dušom, s voljom, i znali smo da će rezultati doći”, uživio se Ibrahimović.

Stolica iz 2012. godine u SIHOLZ-u se više ne proizvodi, jer se dizajn mijenja. Od tada, međutim, u toj firmi ništa više nije bilo kao prije. Suljo je odmah zaposlio pet novih radnika i kupio dvije stolarske mašine. Firmu je tada iz obiteljske kuće premjestio u Industrijsku zonu Bukva u Tešnju. Zaposlio je još četvero radnika, pa još četvero… SIHOLZ više nije samo manufaktura, to je prava tvornica.

“I onda je krenula masovnija proizvodnja, za nas masovnija – jer je 100 dizajnerskih stolica za SIHOLZ tada bila masovna proizvodnja”, kaže Suljo.

Sin Ajdin je već expert, proputovao cijelu Europu

SIHOLZ-ov uspjeh odjeknuo je na tržištu, ali ne preko reklamnih kampanja (jer Suljo nije ni imao tu stavku u budžetu), već se dobar glas širio od usta do usta. Došli su na red enterijeri, a usput su radili i pojedinačne komade namještaja. U početku su to bile BiH i Hrvatska, a ubrzo Švicarska i Njemačka (namještaj i enterijer).

“Prvi naš posao u BiH bio je vinski podrum restorana Robinzon na jezeru Modrac. Njega smo kompletnog dizajnirali i opremili, a feedback je ponovo bio sjajan”, kaže Suljo Ibrahimović. Sve je, dakle, išlo preko prijatelja i preporuka. “Ali, pazite”, uključuje se u razgovor Suljin sin Ajdin, “svaki naš projekat urađen je na drugačiji način, originalan je. Osim toga, mi proizvodimo ograničene količine pojedinačnih komada premium namještaja – što je više prednost nego mana, jer se radi o originalnim i (skoro) unikatnim komadima luksuznog stilskog namještaja”.

Ajdin Ibrahimović (23), tipični pripadnik Generacije Z, završio je ekonomski fakultet i upisao magisterij. Još dok je studirao, otac ga je bacao u vatru i samog ga slao u Švicarsku, Nizozemsku, Hamburg i Kopenhagen po četiri-pet dana; proputovao je pola Europe. Ajdin je prošao kompletan tehnološki proces – od odlaska u šumu, biranja trupaca, sušenja i dobijanja poluproizvoda i daske koja se obrađuje na pilanama – do dolaska tih poluproizvoda u SIHOLZ. Suljo kaže da njegov sin u malom prstu ima crtanje, mjerenje, grubu i finu obradu, te montažu, odnosno sklapanje gotovih proizvoda.

Izvoz: 95 posto

“Rasli smo, i 2018. godine se iz Industrijske zone Bukva selimo u Doboj Jug, gdje smo sagradili vlastitu proizvodnu halu. Opremili smo se najnovijom tehnologijom i CNC mašinama, ali je presudan bio naš majstorluk. Ljudi su uvijek najvažniji, ne strojevi. Raširili smo krila. Krenule su ozbiljne narudžbe. Kupci su počeli posjećivati firmu. Zadnjih osam godina izvozimo 95 posto proizvodnje. Naših dizajnerskih komada stilskog namještaja od masivnog drveta ima u čitavoj Europi, pa i u SAD-u. Mi i dan danas nismo velika firma, tu je dvadeset ljudi, ali – ponavljam – pravih majstora svog zanata. Svi radimo sa dušom. Prosječna starost zaposlenih u SIHOLZ-u je 29 godina”, pripovijeda zadovoljni Suljo Ibrahimović.

Vrata za Kadirova od 12 hiljada eura

Vlasnik SIHOLZ-a se može podičiti time da se više njegovih kupaca svrstava u VIP kategoriju. Takav je, naprimjer, čečenski lider Ramzan Kadirov. On je za svoju rezidenciju iz Suljine firme, pored ostalog, naručio i ulazna vrata koja koštaju 12 hiljada eura. Kadirov je toliko bio zadovoljan urađenim da je odmah i svoju sestru počastio luksuznim namještajem iz SIHOLZ-ovog ekskluzivnog proizvodnog programa. Nakon toga, na Suljin mail stigli su i ozbiljni upiti iz Rusije.

“Ali, Kadirov nije došao tek tako”, napominje Ibrahimović, “prije toga već smo bili napravili rezultate u Njemačkoj. Radili smo enterijere za lance restorana Rio Grande u Hamburgu, Bremenu, Rotemburgu i drugim gradovima. Full smo opremili tridesetak restorana iz samo tog lanca (Rio Grande), a onda su nas zvali da radimo za Blankenesse, Jork, Haciendu i Einstein. Međutim, ono što je najvažnije – uglavnom je to bio naš dizajn. Nismo, dakle, prodavali samo radnu snagu, kompletno rješenje je naše. Radili smo po sistemu inžinjeringa – ‘ključ u ruke’. Uradi se vizualizacija i tehnički nacrti, usaglasi se sve i krene u izradu stolova, stolica, šankova, obloga, pregrada, svega što prati jedan restoran”.

Kako su svi oni saznali za SIHOLZ, kada marketing nije postojao?

Suljo:

“Odgovor na to pitanje krije se u jednoj anegdoti. Kada smo opremili treći Rio Grande restoran, na ručak je došla neka gospoda u Dormeuil odijelima, Berluti cipelama i Rolex satovima na rukama. Oni su se stalno nešto došaptavali i naginjali oko stolova i između stolica. Šef restorana ih je pitao da možda nisu šta izgubili, traže li nešto, u čemu je problem…? Rekli su da ne mogu naći metalnu pločicu na namještaju na kojoj obično piše proizvođač. Našli su je i pročitali: ‘Product SIHOLZ, Bosnia und Herzegovina’. Sve ostalo je povijest, rekao bih”.

Dakle, tek nakon što se SIHOLZ potvrdio u Njemačkoj, pojavio se Kadirov. Posao je sklopljen preko posrednika. Suljin prijatelj iz Kiseljaka samo je jednog dana došao i rekao: “Suljo, ovo što sad radimo – radimo za Ramzana Kadirova!”.

Postoji još jedan vrlo visoki predstavnik međunarodne zajednice (sa Zapada) koji je iz SIHOLZ-a naručio stilski namještaj, ali taj ugovor ima klauzulu o tajnosti, zbog čega Suljo ne smije otkriti njegovo ime.

Najveće tržište: Danska

Na tržište Kraljevine Danske, gdje SIHOLZ ima najveću prodaju, Suljo Ibrahimović je (ponovo) ušao preko prijatelja koji živi u Kopenhagenu. Iako je znao da je Suljo mađioničar sa drvetom, prijatelj mu je prvo našao nekoliko poslova manjeg obima.

“Bez obzira na to što smo bili baš dobri, ipak me je dodatno testirao sa rokovima i ekstra kvalitetom. Tek onda je imao hrabrosti da me uvede na Aerodrom u Kopenhagenu. Naravno, sami Danci su provjerili moje reference u Njemačkoj. Na tom Aerodromu se, dakle, nalazi SIHOLZ-ov namještaj i (zahtjevne) akustične obloge. Sve sam im isporučio kao gotove proizvode uz popratnu tehničku dokumentaciju. Onda su nas tražili i sa Mašinskog fakulteta i Bolnice u Kopenhagenu, za koje smo također proizveli namještaj po narudžbi”, priča Ibrahimović.

Dok je opremao Aerodrom u Kopenhagenu, u Suljinu firmu u Doboj Jugu bukvalno je banula delegacija iz velikog danskog proizvođača namještaja Ferm LIVING, za kojeg su baš u to vrijeme rađeni probni uzorci. Znali su šta SIHOLZ proizvodi i još ranije se uvjerili da se radi o top kvaliteti. Šta su još željeli znati? Prošla su dva mjeseca i Suljo ih je već bio zaboravio, a onda je u njegovu firmu stigla službena elektronska pošta. „Znate li šta su mi tada napisali u mailu? Obišli su, kažu, još neke slične tvornice u Sarajevu i drugim gradovima, i odabrali SIHOLZ da radi za njih. Kvalitet nije bio sporan, napisali su, ali ono što je presudilo bila je slika i atmosfera koju su zatekli u našem pogonu: bili su fascinirani potpuno čistim i urednim okruženjem, radnicima koii imaju modernu zaštitnu opremu, maske i radna odijela, ali i antifone na ušima. ‘Kao da smo došli u neku dansku firmu’, priznali su oduševljeni Danci iz renomiranog Ferm LIVING-a”, ponosno priča Ibrahimović.

Nakon toga, SIHOLZ je dobio još nekoliko kupaca iz Danske, a kruna je bila kada im se javio VIP, poznata danska dizajnersku kuća koja dizajnira i plasira premium namještaj širom svijeta.

„U Kopenhagenu se od prvog dana osjećam kao kod kuće, ima tu neka tajna veza”, kaže Suljo i u humorističkom tonu nastavlja: „Vjerovatno sam u prošlom životu živio u tom gradu”.

I u Parlamentu Kraljevine Danske nalazi se namještaj iz Doboj Juga. “Da budemo pošteni do kraja, naš namještaj se nalazi i u Predsjedništvu BiH, dvije komode”, ponovo upada u razgovor Suljin sin Ajdin, i dodaje: “Dobili smo još upita, vjerovatno hoće još. Radili smo i hotel VEMA u Visokom, čijim su (“Kota”) dizajnom svi oduševljeni. To je renomirani hotel sa četiri zvjezdice sa heliodromom, a vlasnik je poznata visočka kompanija ‘Suša’”.

Kad smo već kod Ajdina Ibrahimovića, on je zadužen da u 2024. započne novu eru u razvoju kompanije SIHOLZ, d.o.o. To znači lansiranje vlastite kolekcije namještaja koja će dobiti svoje zaštićeno ime. Novi brend promoviraće se na domaćim i inostranim specijaliziranim sajmovima.

Ajdinova sestra Ismina već šest godina vodi kompletno knjigovodstvo u obiteljskoj firmi. Nezamjenjiva je.

“Šta je smisao života?“

Vrijedi li, na kraju, ona kineska poslovica s početka?

Ali, nije kraj.

Kada nam se u toku razgovora pridružio Suljin sin Ajdin, otac ga je zagrlio i poljubio. Nije to bilo samo reda radi; to je njihov uobičajeni način pozdravljanja, bez obzira na to što se viđaju svaki dan. “Ali bez naših majstora ničega ovog ne bi bilo”, pošten je Suljo, i ponosno dodaje: “Moji radnici i radnice ne odlaze, ne mijenjaju firmu, rade sa guštom, svi su tu skoro po deset godina. Šta da vam kažem… Možete li osjetiti tu energiju?”.

Osjetili smo je, pobogu!

“Šta je smisao života?”, pitanje je svih pitanja.

“Ljubav. To je moj konačan odgovor”, kaže Suljo Ibrahimović.

 

(Tekst je iz knjige LUKAVI BIZNIS, autor je Hajrudin REDžOVIĆ)

Povezane vijesti

Najnovije vijesti