Tešanj: Životna priča Mirjane i Jelene

Tešanj: Životna priča Mirjane i Jelene

51
0
PODIJELI

U pozadini mnogih izvješća i statistika o izbjeglicama, povratnicima, interno raseljenim osobama nalaze se stvarni ljudi sa  pričama o patnji i gubitku, kao i o nadi i ambiciji. Jedan od  načina  razumijevanja patnje drugih je saslušati njihove priče o poteškoćama, hrabrosti, borbi i upornosti, te ih ispričati drugima. Prema statistikama UNHCR-a, do 2005. godine u Federaciju Bosne i Hercegovine vratilo se 247.842 građana srpske nacionalnosti.

Ovo je priča o dvjema sestrama Mirjani  i Jeleni, odnosno priča o njihovoj patnji, borbi ali i uspjehu. Njihovo djetinstvo se veže za zadnji rat koji se desio u Bosni i Hercegovini. Kao male djevojčice, prije rata živjele su u naseljenom mjestu Medakovo koje je brojilo tada 161 pravoslavca, a danas  ih je samo  6, među kojima su i ove sestre.

”Ja se ne sjećam toliko rata, sa neke 3 godine sam otišla iz Medakova.  Ali, onaj prvi momenat kada smo se ovdje vratili, nikada ne mogu zaboraviti. Prvo onaj osjećaj da imaš svoju kuću, sobu. Mi smo promjenili dosta kuća u Tesliću, nikada nisi osjetio da imaš svoje. Promjenili smo jedno 7-8 kuća. Sjećam se jedne prilike, mislim da je to bila možda i naša posljednja selidba, kada nas je teslićka policija u pola bijela dana istjerala iz kuće. Toliko je to bilo na silu, da smo mi vreo šporet morali iznijeti iz kući. Sjećanje na osnovnu školu mi je da sam bila odvojena od strane svoje učiteljice, kao neko siromašno dijete. Nikada mi se nije pružala neka prilika, tako da, nažalost, nemam neko lijepo sjećanje.  Sestra Jelena je bila tada mala, ali meni su ostali urezani ti ružni trenutci, nas kao izbjeglica u RS-u, tačnije u Tesliću.” – riječi su kojima je Mirjana počela priču o svom  djetinjstvu u proteklom ratu za ZOS radio

Kako su nam pojasnile ove skromne sestre život ih nije mazio, morale su uložiti puno truda da stignu tu gdje su danas. Kao i većina prosjećnih porodica u Bosni i Hercegovini koje su izbjegle, borili su se za goli opstanak. Česte selidbe, neimaština i glad je ono po čemu one pamte svoje djetinjstvo.

Poslije rata, tačnije 2000-te godine njihova porodica se odlučila za povratak u svoje rodno mjesto Medakovo i tada se dešava preokret u njihovim životima, ovaj put na bolje. Podršku su prvo dobili od komšija Bošnjaka, mjesene zajednice Medakovo, općine Tešanj, te  od Centra za socijalni rad. Oni  su ih redovno posjećivali sa jednokratnom novčanom pomoći što im je u tom trenutku mnogo značilo, jer njihovi roditelji nisu nigdje radili. Otac bi radio sa vremena na vrijeme za male dnevnice. Pa i kada su bili u pitanju neki dječiji paketići, uvijek su bile ubrojane kao i ostala djeca koja su bila socijalno ugrožena na području općine Tešanj.

Djetinjstvo i školovanje svakako su oni segmenti koji zauvijek ostaju u našem sjećanju. Da li je bilo problema tokom školovanja u Tešnju i kako su se druga djeca prema njoj ponašala pojasnila nam je Mirjana:

Po povratku sam nastavila osnovno školovanje u Tešnju. Kasnije sam upisala i srednju školu  i postala sam i odlična učenica, a to se desilo  zahvaljujući  dobrom okruženje i odnosu koji je vladao između mene i Bošnjaka. Drugarstvo i dobar odnos  sa prijateljima se nastavio i u srednjoj školi, pa i nakon toga. Nikada nismo osjetili neku netrpeljivost, čak šta više imala sam veliku podršku od svojih drugara, ali i od nastavnika odnosno profesora .” 

S druge strane mlađa Jelena se ipak malo teže snašla:

”Bilo mi je u početku teško, nova sredina, novi drugari u školskoj klupi. Nisu me na početku prihvatili. Trudila sam se kroz školovanje da pokažem da sam prije svega dobar čovjek, te sam na osnovu toga pridobila njihovu pažnju, ali i prijateljstvo“.

Po završetku srednjeg obrazovanja u Tešnju Jelena i Mirjana su se zaposlile u kompaniji MADI Tešanj. Tu su pronašle sigurnost, te su kroz svoj rad pokazale da su vrijedne, marljive i odgovorne. Njihovo zalaganje u firmi u kojoj rade je prepoznato, pa su vremenom dobile i priznanje u vidu unapređenja.

”Ja sam se stvarno  trudila, bila sam obični radnik, sad sam vođa smjene u marketu, što nisam nikad mislila da bih mogla biti i da će me neko tako gledati, ali mislim da sam to samo svojim radom zaslužila. Na početku sam radila u maloj samoposluzi, a ovdje sam za kratko vrijeme unaprijeđena. Sama sam sebi dokaz da se može. Nije bilo bitno što sam ja Mirjana, pa da ja zbog toga nešto ne mogu.Također i moja sestra Jelena je unaprijeđena u ovoj firmi.” – pojašnjava Mirjana.

Suživot i tolernacija prema drugima i drugačijima trebale bi biti imperativ svakog pojedinca. Danas iako su bolne uspomene na teško djetinjstvo prisutne Jelena i Mirjana su sretne u okruženju u kojem žive. Kroz razgovor smo saznali da nikada nisu bile ni na koji način povređene od strane svojih komšija ili ljudi u Tešnju, čak šta više!

Ja lično, ni u jednom momentu nisam osjetila neku netrpeljivost. Znamo se nekada našaliti, pa im ja kažem, da znam više o njihovoj vjeri nego o svojoj. Znam sve o Bajramu, Ramazanu, nego o svom postu. Kako sam ovdje toliko godina, prosto je tako, ali zaista nema nekih komentara, ni u šali. Drago mi je što imam dobrog direktora koji je prije svega čovjek. Više puta sam vidjela donacije koje odlaze za pravoslavnu i katoličku crkvu, a sve to radi bez ikakve reklame.Tako isto, kada se prave humantirani paketi, vidjela sam da on ne gleda ni ko je, odakle je neko. On pomaže, ne gledajući ko je ime i prezime“. – Kazala nam je kroz osmjeh Jelena.

Sestre, Jelena i Mirjana su svoju sreću pronašle na svom ognjištu. One su živi primjer da i težak život može da ima svoje svjetlo na kraju tunela.

Zos Radio

NEMA KOMENTARA