Kada je prvi predsjednik RBiH, rahmetli Alija Izetbegović izrekao čuvenu rečenicu “Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo”, sigurno nije mislio samo na ropstvo pod drugim narodima, nego i na ropstvo u ekonomskom smislu.
Nažalost, dvije decenije poslije veliki broj građana BiH jedva preživljava, dok elita malobrojnih ima sve (nezaslužene) privilegije, ogromne plaće, paušale, naknade, vile, kule, gradove…
Rahmetli Razim Halilović iz Dobropolja kod Tešnja bio je borac tešanjskih brigada, specijalac, bosanski komandos, iako je tek punoljetan ušao u rov. Nije se dvoumio, ne želeći biti ničiji rob. Po završetku agresije na BiH, pridružio se armiji zapostavljenih koji jedva uspijevaju prehraniti porodicu, krvavo radeći i po 12 sati, ali sretan što ima kakav-takav posao.
Radeći kao građevinac za tešanjsku firmu “Famus Gradnja 3”, Razim Halilović poginuo je 28. januara ove godine u stravičnoj nesreći u Sarajevu, kada se obrušila skela s objekta u izgradnji u ulici Hiseta. Život je izgubio i njegov sugrađanin Enes Halilović, a obojica su iza sebe ostavila po dvoje maloljetne djece.
I gotovo da ne prođe sedmica, a da u medijima ne osvane priča o tragičnim poslijeratnim sudbinama u ratu golobradih momaka, heroja, junaka odbrane, koji su prepušteni sami sebi, bez pomoći države koju su branili i odbranili.
I samo kratak pogled na ratnu fotografiju rahmetli Razima Halilovića s ratnog tešanjskog bojišta govori više od ijedne riječi.
Govori o tome da su – dvije decenije poslije – heroji poput Razima i njegovih saboraca sa slike ipak postali robovi. Robovi koji jedva mogu da osiguraju hranu, minimalno školovanje i osnovne potrepštine svojoj djeci.
I najgore u svemu je to što država iz ovakvih slučajeva ne izvuče nikakvu pouku, a priča poput Razimove ima na svakom koraku. U ratu heroji, u miru neimari ne traže puno, osim ako se pod “puno” ne smatra život dostojan čovjeka. Oni nemaju ni to!
Autor: A. DŽONLIĆ