Svaki rat nosi svoju tragediju, ali i rađa junake. Tako je i ovaj nezapamćen zločin iznjedrio svoju heroinu. Ona se zove Angelina Jelić, trebala je biti peta Ružina žrtva. Već je bila dobila poziv u noć iz koje se nikad ne bi vratila, ali je samozatajna, skromna i inteligentna konobarica u šahovskom nadmudrivanju unaprijed shvatila poteze svoje crne susjede, hladnokrvne ubojice, te vrlo direktno usmjerila policijske lovce koji su u konačnici matirali Ružu. Uhićena je, osuđena, ali već i puštena iz tuzlanskog zatvora, jer se tamo vladala vrlo lijepo i vrijedno. Nije se, doduše, vratila u Alibegovce, nego sada s majkom živi u susjednim Ularicama.
Zašto je Ruža Jelić ubila susjeda preko puta Marijana Jelića, dobrodućudnog diva kojega su zvali Manjina, prve susjede zdesna, starice i dobrodušne sestre Ružu i Ivu Jelić te prijateljicu Francisku Žeželj?
Da bi rasvijetlili sve što se tada događalo u Alibegovcima, treba nam Angelina, najbolja poznavateljica prilika u selu, ali i povratak u prošlost, još dalju od one ratne. Angelinu smo pronašli točno tamo gdje je razriješila ubojstvo, ispred njezina nekadašnjeg kafića, a nije imala ništa protiv putovanja u godine koje su svima u Bosni ionako bile bolje od onih koje su došle poslije.
– Držala sam kafić i trgovinu, a sve sam sama radila. Nije selo veliko, ali kad ste sami, onda uvijek imate što raditi. Ružina obitelj porijeklom je iz Sivše, a kad su se doselili, jedno vrijeme živjeli su u kući moga djeda. Iako su bili vrijedni, to nitko ne može poreći, bili su siromašni i voljeli su krasti, valjda je to bila obiteljska crta. Ruža je bila jedno od jedanaestero djece, a udala se za Ivana Jelića, evo, tu, ova bijela katnica – pokazuje nam prstom Ruža kuću stotinjak metara niže od raskrižja na kojem je njezina poslovno-stambena zgrada, koja, vidi se to, teško odolijeva zubu vremena.
No, u prostorijama koje danas služe za odlaganje nepotrebnih stvari, nekad je bilo vrlo živo.
– Iza sam imala konobu, držala sam tu, sjećam se, tri vreće šećera i deterdžente. Vrata su bila slaba i bilo ih je lako obiti. Zato mi je valjda netko pokrao sav šećer jedne noći. Požalila sam se Ruži, a ujedno se i povjerila kako mi je drago što lopov nije vidio i druge stvari koje sam tamo imala. I, što se dogodilo? Sljedeće noći ostala sam i bez toga. Bilo mi je to sumnjivo, ali nisam htjela prstom upirati ni na koga, pogotovo ne na Ružu – priča nam krhka Angelina.
A, onda, jedne je nedjelje Ruža svoju Angelinu pozvala da joj pomogne raditi savijaču od oraha, jer je nije znala napraviti tako slatkom kao ona.
– Tražila sam je još šećera, a ona mi pruži vrećicu koja je donedavno bila u mojem podrumu. Tada sam shvatila da krade. Nisam joj to nikako dala do znanja, ali sam je od tada gledala drugim očima – napominje ozbiljno Angelina.
– Odrasla je Ruža u siromaštvu, a udala se za Ivana koji je radio u Njemačkoj. Jest, bio je imućan, ali škrt do zla Boga, prava cicija. S njim je bio sin, a Ruža je držala domaćinstvo, brinući o dvije kćeri, muževoj majci i njenoj sestri. Svakoga je, onako dobrodušna kakvom se prikazivala, htjela ugostiti i počastiti. Bilo je tu krštenja i rođendana, voljela je sve to obilježavati, i dati do znanja da se sada ima. Ali, nije imala, jer Ivan nije davao, pa bi stalno posuđivala. Od mene je posudila stoput. Uzela bi 400, 500 maraka, pa bi za koji mjesec vratila 200 ili 300, nikada sve. Od Manjine je uzela 1500. On je tražio novac natrag, i on je škrt, znam ga jer mi je od strica sin, a prva žena mu je bila Ružina sestra. I tako je on htio svoje, a ona nije imala – veli Angelina.
Sjekirom do rješenja
Ruža je Manjini htjela vratiti novac, povezala je Angelina da je neposredno prije nestanka susjeda Marijana, u prosincu te 1997. godine, slala kćer u susjedstvo posuditi novac od čovjeka koji je taman bio prodao neku zemlju, ali se dijete vratilo praznih ruku. Božić se približavao, a osim gostiju, kući joj je trebao doći i muž iz Njemačke.
– Imala je dvostruki problem, neće imati novac za blagdane, a Manjina prijeti da će sve reći Ivanu. Onda je valjda tom sjekirom odlučila riješiti oba. Pozvala je Manju da joj dođe okovati rasklimano korito u štali. Manjina je rekao ženi Janji da se odmah vraća, uzeo sjekiru u ušao u štalu. Kleknuo je na pod da pogleda odakle će krenuti s poslom. Ruža je u tom trenutku zamahnula svojom sjekiricom koju je držala poskrivećki. Udarila je po glavi tupim dijelom. Ali, nije to bilo dovoljno jako da sruši Manjinu. Ljudina se okrenula i krenula prema njoj. Ipak, kleknuo je na koljena, a ona zamahnula i zasjekla po vratu. Pao je u krvi. Bilo je to oko 15 sati. Triput ju je poslije Janja pitala za muža, a ova bi joj svaki puta rekla da je otišao s nekim ljudima u crvenom autu prema Doboju, da ne brine i da će se on vratiti. Posljednji puta zabrinuta Janja pitala je oko 1 iza ponoći, izašla je iz kuće vidjeti ide li Marijan, ali je preko terase opazila Ružu. Taman je ova njegovo veliko tijelo bila stavila na najlon, odvukla iza zgrade i ubacila u septičku jamu. Tragove je vješto uklonila. Janja nije ništa vidjela, pa nije ni sumnjala. Dani su bili prolazili, ali Marijan nije došao – govori nam Angelina.
Htjeli-nehtjeli, Alibegovčani su nastavili sa svojom svakodnevicom, pa tako i Angelina. Nije imala previše vremena baviti se tuđim problemima. U susjednom selu su se, naime, izvodili neki radovi na crkvi, pa se dosta majstora motalo uokolo, a nisu se tada poslije posla imali gdje okrijepiti, nego kod nje. Prošlo je bilo mjesec dana, a od Manjine ni traga ni glasa.
Kao da je u zemlju propao
– Jednom mi je tako došla, pitala sam je ima li vijesti o Manjini, ipak, ona mu je susjeda preko puta, a ona mi je sva zabrinuta rekla: ‘Ništa, kao da je u zemlju propao’. A joj kažem: Ružo, ma ja imam osjećaj kao da je on tu negdje, nije on daleko. Možda je mislila da nešto znam, ali sam se ja samo prisjetila kako su te večeri psi jako zavijali, toliko da me jeza hvatala. Evo, i sad se naježim kad se sjetim. Ona se na to moje smrzla, ukočila, duboko zamislila i kao, odlutala. Mislila sam da joj je samo žao zbog svega toga, ali – tada je odlučila ukloniti i mene – uvjerena je Angelina.
Jedne večeri kada joj je kafić bio dupkom pun, moglo je biti, kaže, oko 1 sat iza ponoći, nazvala ju je i javila da joj se netko mota oko stare kuće, niže u selu, pozivajući je usput da je dođe obići.
– Bilo mi je to malo čudno, imala sam neki loš osjećaj, pa sam otišla malo kasnije, ali sam za svaki slučaj povela još jednu susjedu. Naravno, nikoga nije bilo dolje. Kasnije sam doznala da je tu večer još jednoj susjedi javila da je kod moje kuće nešto sumnjivo. Uvjerena sam da me htjela namamiti, pa smazati, sebi stvarajući alibi. No, još jednu stvar nije znala. Ja u kući zbog straha nisam spavala dva mjeseca, već na jednom kauču iza kafića – otkriva nam Angelina.
Angelina je razmišljala i razmišljala, kroz glave su joj prolazile Ružine slike, prepričavala si je njezine riječi, pa je u mozaik slagala informacije koje su joj pričale ostale susjede, o tome kako Ruža svakodnevno ispituje majku jednog policajca dokle se došlo u istrazi.
– I onda mi je sinulo u krevetu – ona je. Odmah sam zvala policiju, te večeri, u noći, i tražila kriminalistu. Spojili su me sutradan s jednim, a ja sam mu sve ispričala. Rekla sam mu da sumnjam na nju, i da je tijelo uklonila u septički jamu ili đubrivo ako je u komadu, a ako nije, onda u bazenu u jarku nedaleko kuće, jer nema gdje drugdje. Rekao je da ima logike, ali me nekakao nije preozbiljno doživio. Znala sam da Ruža sutradan putuje u Njemačku mužu, još sam mu rekla, ma, možete vi to u jednom danu odraditi. Ona je prošla, a oni danima nisu radili ništa. Navratio je kod mene u kafić nekoliko dana kasnije, pa sam tada to shvatila. Ruža je kuhala policajcima kavu dok su istraživali, brinula o njima, zagrtala ih trenirkama, ako im je bilo hladno i tužno govorila kako se boji da se ubojica nikada neće pronaći, hrabreći ih u istrazi. Valjda su u nju imali povjerenja – misli Angelina.
I Ruža je doista otputovala u Njemačku. Eh, da barem nije, jer se iz tog putovanja izrodila nova smrt.
– Kući se vraćala sa susjedom Franciskom, koja je bila u posjetu kćeri. Putem joj je pričala kako dijete lijepo i dobro živi, kao i da će joj uskoro dijete poslati neke novce. Ostavila joj Ruža nekoliko dana, a onda joj pokucala na vrata. Franciska je otvorila i lijepo je ugostila. U jednom trenutku otišla je staviti drva u peć. Sagnula se, a ova ju je s leđa sasjekla. Odvukla je u krevet i zapalila joj jastuk pod glavom da zametne trag. Na stol je izvukla još šalica i u njih rastočila kavu, pa izvadila i čašice za rakiju, kako bi prikazala da je bilo više gostiju. Policije je išla krivim tragovima, zavarala ih je dobro, čak su sumnjičili nekog učitelja – zna i to Angelina Jelić, govoreći nam da je sigurna da tamo Ruža nije našla ni marke.
Proljeće je u Alibegovcima kucalo na vrata. Prve susjede Ruži s desna, sestre Iva i Ruža, trebale su natrag svojih 1000 maraka. Da bi joj ih posudile, prodale su kravu, a sada bi si za taj novac u kuću uvele vodovod. Iva je došla do Ruže tražiti ga, a ona ga nije imala. Ostavila ju je u svojoj kući, sa svojom djecom, da popije sok i rekla da ide nešto obaviti.
– Za to vrijeme otišla je do njene sestre i pokucala. Otvorila je njena imenjakinja. Izmislila je da je nešto ostalo Ivi, ova se okrenula i onda ju je zatukla sjekirom. Iva je posumnjala, možda je začula jauk, tko će znati, pa je sišla dolje, ali je upala u zasjedu. I nju je smazala – prepričava nam Angelina ovu nevjerojatnu, ali istinitu priču.
Angelini je sada bila sve jasno. Odmah je rekla svima, pa tako opet i policiji: Tko je ubio Manjinu, ubio je i ostale, uputivši ih da pregledaju lokacije na koje je i prije upozoravala. Prisjetila se i Ružine priče iz njezina izbjeglišta u Zagrebu iz 1993. godine
Sumnjivo samoubojstvo
– Bila je podstanarka u jednom stanu. Kazala mi je jednom prilikom kako je preko puta nje živio jedan samac, imućni umirovljenik, koji je jednom samo nestao. Nitko nikad za njega više nije čuo – priča nam Angelina uvjerena da je Ruža u tome morala imati prste, a osim toga, pričalo se u selu da je pod čudnim okolnostima samoubojstvo počinio njen tadašnji stanodavac.
Policajcu su srećom, sada poslušali Angelinu, pronašli su Manjinu točno tamo gdje je pretpostavljala da bi mogao biti, a na tavanu su pronašli sjekiru.
Nekoliko mjeseci nakon uhićenja, Ruži Jelić se sudilo za smrt koju je posijala svojim selom, a Angelina je bila vrlo važan svjedok u tom postupku. Priča nam da je ispitana posljednja, a Ružino lice u sudnici je bilo hladno i nije pokazivalo znakove kajanja.
– Pitala sam je tada gdje je bila one večeri kada me je pozvala u noći da obiđem kuću. Bi li i mene ubila? Ali, prešutjela je – kaže nam Angelina.
Svi su nekako opet ušli u svoje kolotečine. Marijanova udovica Janja nikad nije prežalila svoga supruga, Ivan se vratio iz Njemačke, pa sam i bolestan živi preko puta, a kuću dvije sestre nije imao tko naslijediti. Angelina je nastavila raditi u svojemu kafiću, ali, mjesecima, a onda i godinama kasnije, to Ružino hladno lice ostalo joj je urezano u sjećanje. Prije spavanja vrtjela je iznova sve detalje vezane za ubojstva koja će zauvijek obilježiti njezino selo i proživljavala strahove znajući da se njezino ime također našlo na ubojičinu popisu.
Kafić koji je u to vrijeme držala je zatvorila, rasprodala i podijelila namještaj. U mirovini je, no njezini umirovljenički dani nisu mirni kakve je očekivala, otkako je Ruža puštena iz zatvora.
Večernji List