Uvijek postoje vesele i tužne priče. I kad čovjek ima priliku pričati, svako traži neku veselu, lepršavu priču koja poslije razveseli ljude.
Međutim priča porodice Kalabić iz Tešnja jedna je od tužnih, ali poštenih priča. Priča o čovjeku i ženi interesantnih nadimaka: Mitija i Mića. Zovu ih tako kroz dugogodišnju ljubav i slogu, dobre komšijske odnose i prijateljstvo koje su nesebično davali. Davali su uvijek, a život njima nije uzvraćao.
Bore se od prvog dana kad su sreli. Mitija i Mića sa svojom djecom živjeli su u podrumu jedne kuće, u jednoj prostoriji. Jednoj, jedinoj prostoriji u kojoj su spavali sve četvero. U toj prostoriji imali su jednu sećiju, ormar.
Naime, Asim je, zbog situacije kakva vlada u našoj zemlji i nemogućnosti pronalaska zaposlenja, hodao i zarađivao nadnice, onako kod komšiluka, kod dobrog i poštenog naroda.
Od takvog rada uspjeli su Asim i Mirseta da naprave kuću i pokriju je. Kupili su stolariju, razveli vodu i struju i Asim je uspio svojim rukama izmalterisati dvije sobe. Uspjeli su, zajedno, nekako završiti svoju kuću, a žena koja nam je poslala pismo željela je da Mitiji i Mići olakšamo borbu, zarad njihovog poštenja kojeg danas ima jako malo ili skoro, nikako nema.
(Hayat/Foto: screenshot)