U naselju Polja, na Bijeloj Ploči posjetili smo supružnike Mustafu (77) i Muniru (70) Hasić. Kuća je mirisala na tek ispečen hljeb, a domaćini su u večernjim satima očekivali goste na iftaru. Vrijedna Munira već je nešto pripremila, a na iftarskoj sofri za drage goste naći će se maslanica, piletna s kromirom, grah, pekmezna hurmašica i kompot od domaćeg, suhog voća. Kako je to nekako uobičajeno u narodu, oboje imaju još po jedno ime – Ismet i Hanumica. Sa Hasićima samo razgovarali o ramazanskim danima, kako su im protekli i kako su ih iskoristili, o tome šta im je vjera značila u teškim godinama iskušenja ali i kako će dočekati Bajram.
Noćni sati vrijeme za ibadet
I Mustafi i Muniri ramazanski dani su brzo prošli, kako kažu, dok se okrenu vrijeme je iftara. „Lijepi su nam bili ovi mubarek dani. Nisam čekala da me sat budu, ustanem prije tri, pripremim nam hranu za sehur, klanjamo noćni namaz, učimo dove i Kur'an pa onda onda zapostimo“, priča nam Munira i dodaje da oboje vole tradicionalnu bosansku kuhinju, dobru čorbu, grah, dolme, pite, ali i vrelicu, vruću pogaču, suhog sira i kajmaka. Mustafi su puna usta kada govori o svojoj Muniri, o tome koliko mu je bila podrška u svemu pa i da 2023. godine obavi hadž. „Iznenada se sve to desilo, sedmicu prije polaska zbog bolesti je odustala jedna hadžinica iz Doboja pa su to mjesto ustupili meni. Za sedam dana sve smo uspjeli organizovati. I otišao sam, obavio hadž, kada sam izgubio svaku nadu, ispunila mi se jedna od mojih najvećih želja“, kaže nam Mustafa. Oboje potiču iz porodica u kojima se vjera uvijek praktikovala i živjelo se vjerničkim životom. „Moji otac i mati imali su nas desetero, živjela je sa nama i očeva sestra. Moj rahmetli babo Bego volio je kada nas vidi na namazu. Ako si ustao klanjati sabah, počesto bi znao pod postekiju podvući onu staru hiljadu. Dok smo bili djeca, nije bilo lahko, otac bio željezničar, radio na pruzi i iskreno da vam kažem postilo se na kukuruzi. Pita se jela petkom, jelo se ono što proizvedeš od povrća, meso u rijetkim prilikama“, prisjeća se Mustafa. Munira je rodom iz Zenice, naselje Babino. „Postim više od 60 ramazana. Sjećam se da bi rahmetli mati ustane u pola noći, a mi djeca čujemo kako lupa stoji one oklagije, pravi nam pitu za sehur. Moja mati Almasa bila je duša od žene, borila se za nas, a otac je radio u šumi“, priča nam Munira i dodaje da je adete iz rodne kuće donijela u kuću u koju se udala, u Hasiće, gdje se vjera, baš kao i u porodici Šut, iskreno živjela. Munira je kao djevojka dolazila kod tetke koja je bila udata u Jablanicu. Njen tetak Muharem upoznao ju je sa Mustafom jer su bili radne kolege. „Upozmali smo se, dva puta se još vidjeli i zaručili se. Svatovi došao pun autobus“, priča nam Munira kroz smijeh.
Dio života proveli i u izbjeglištvu
Mustafa i Munira su već 52 godine u izuzetno sretnom i skladnom braku u kojem su izrodili četiri kćerke: Ismetu, Nisvetu, Sifetu i Adnanu. I njihove porodice žive vjerničkim životom i tako su odgojile svoju djecu. Hasići imaju sedmoro unučadi i jedno praunuče. Uoči agresije, Mustafa je Muniru sa kćerkama poslao u Austriju gdje su imali rodbinu. On je ostao u rodnom Krušiku, a nakon nešto više od godinu dana, otišao je posjetiti porodicu u junu 1993.godine. Došlo je do blokade, pa je i on ostao u selu gdje je već bila Munira sa kćerkama. „Ne mogu vam riječima opisati te godine koje smo proveli u izbjeglištvu. Mnogi su se napatili, ali mi, hvala Bogu, nismo. Lokalni sudija se brinuo da imamo odgovarajuće papire, direktor škole da djeca redovno pohađaju nastavu, a mjesni sveštenik Hasler nam je toliko valjao da se to ne može opisati. Ako su nam i željeli pomoći, činili su to tajno. Znali smo ujutru otvoriti vrata, a ispred kuće kese sa hranom i drugim potrepština, novac. Sjećam se jednog ramazana i 27.noći, pripremile smo sebi iftar i čekamo vrijeme da iftarimo kada nam je neko pokucao na vrata. Otvorimo vrata kad ono sveštenik Hasler sa svojom domaćicom. Iftarili su zajedno sa nama“, prisjeća nam Munira. Iz izbjeglištva su se vratili 1997.godine na spaljeno ognjište. Odlučili su se kupiti kuću sa nešto zemlje u Poljima na Bijeloj Ploči. Mustafa je mutevelija u džematu Bijela Ploča već tri godine. „Nije teško hizmet činiti u džematu, hvala svima jer ipak sam ja ovdje došao nakon rata. Ali, mještani su me prihvatili kao najrođenijeg. Izgradila se i džamija, posljednjih godina potpuno smo je uredili, sada su u toku radovi na izgradnji vakufske kuće. Sa ovakvim imamom kakav je naš Salih-ef. Subašić nije teško raditi i biti od koristi u džematu, tu je i grupa vrijednih momaka, ali i ostale džematlije“, kaže nam Mustafa.
Okupiće se porodica i ovog Bajrama
Kćerke Ismeta i Nisveta sa svojim porodicama žive u Austriji odnosno u Njemačkoj, one su roditelje posjetile uoči ramazana. „Za Bajram će nam doći Sifeta i Adnana sa svojima. One su nam blizu, Sifeta nam je u komšiluku, ovdje u Poljima, a Adnana živi na Omerdinom polju. Sastaćemo se se ovdje uz bajramski ručak, lijep razgovor, biće veselja“, pričaju nam Munira i Mustafa i nastavljaju. „Ne možemo se dragom Allahu dovoljno nazahvaljivati što imamo ovakvo brižne kćerke, njihove muževe i djecu. Vjera nam je uvijek bila na prvom mjestu, vodič kroz život, jer Allah dž.š. je najveći, zna šta je bilo i šta će biti. Ako ti je imalo teško, moliš dragog Allaha i On ti usliši dove. Sve nam je elhamudulillah, kaže nam Munira a Mustafa dodaje. „I naše kćerke smo vaspitali da budu u vjeri, da budu poštene, čestite, a što mi je posebno drago da su nam i unučad u vjeri, vakta ne ostavljaju. To su zlatna djeca, zlatna, pažljivi prema Muniri i djeci. Da ih Allah nagradi“, piše Maglaj.net
