23 C
Tešanj
Četvrtak, 18 Jula, 2024

VREMEPLOV: Evansov citat

Svrnusmo u kahvu pod tvrđom. Bit će da je to ona, doduše što puta otad preziđivana, u koju je zabasao i Evans kad je ono “slučajno” napravio pješačku turu po našem tamnom vilajetu, u ljetno doba 1875., valjda kao izvidnica međunarodne zajednice. Sjeo je na minder i zapisao što je tog jutra doživio. Kako li se osjećao kad mu se i vlastita ruka otimala bilježenju susreta s Tešnjakom, “dobroćudnim službenikom (kajmekamovim), koji je briljantno govorio talijanski”! – To ne bi ništa u usporedbi s kajmekamom samim – jer: “Naišli smo na potpuno civilizirano biće”, zapisuje zgranut! Bio je, taj ‘divljak’ u “tankom bijelom odijelu europskog kroja” i “da nije imao fes, čovjek bi povjerovao da je Talijan!” I bio je, kaže, “savršeno učtiv”! Počastio ih kahvom i cigaretama – cigaretama u papiru! Ispostavilo se da uljuđeni Evans s njim “može i razgovarati”, jer je tešanjski divljak “savrševo govorio francuski”. Oduševljenu čovi (vaj, zakratko!) ni tešanjske uličice nisu više “izgledale odvratne” mada uske i prljave, nego mu se učiniše “prijatnije od mnogih u sjevernim njemačkim gradovima”! Ali, otkrivatelj Mikene u Bosni nije “sluga znanosti”, nego, prosto rečeno, špijun.

On se, u fabulativnim susretima s domorocima “s kojima je mogao govoriti” – ne raspituje ni o Ilirima, ni o patarenima, ni o legendama, ni o bosanskim kraljevima. Odan nekom Moćnom u pozadini iz koje će jamačno jednoga dana izniknuti zastrašujuća “Crna ruka”, raspituje se o ustanku u Hercegovini, “za koji se priča” da je u začetku. Mnoge bosanske činjenice prispodobiva očito nekom obrenićevskom učitelju, možda čak i onom Petranoviću, “pozorišnom djelatniku” iz srpske obavještajne službe! Grozno je razočaran s katolicima iz blizine, što ih susrete blizu Tešnja odlazeći za njima na prošćenje na uzvisinu pri Komušinama, precrtavajući im likove pred kapelom, riše im obrijane glave s perčinima, te ženama, zastrtim poput pravovjernih bula! Neki su izgledali baš poput hadžija iz Mekke pristiglih, kaže!

Kada smo se u iznenadno lijepoj proljetnoj nedjelji 2005. našli na istom mjestu, prepričah tu Evansovu priču Amiru i Franji Bratiću. S pozornošću me saslušaše, pa rekoše : “Znademo mi to”. Kad smo kod Evansa, vidjeh još jednu dionicu tešanjske srednjovjekovne sekvence kroz koju je i on prošao, ovlaš dodirujući naše šutljive mašete. Bratić nas poveze u Ularice, “Evasovim stećcima” za koje taj, persirajući si, kaže “da su ih razgledali i našli da pripadaju čudnoj prahistorijskoj vrsti spomenika popularno poznatih kao druidskih”!

U Ularicama stojećke zatekosmo na svom mjestu zaspale. Petnaestak ih je uz cestu, s dvije bijele, nove mramorne ploče ispred njih u zemlju uglavljene. Poručuju da ih je Napredak postavio o 10. obljetnici rada, tu skoro, a platila Republika Hrvatska. Proviriš li kroz gustu živicu što nam skupinu zajedničkih predaka odvaja od susjednog dvorišća, vidjet ćeš da se grobište nastavlja i u privatnu avliju. Spazih na onom kamu najvišljem rujnoga pijetla. Nešto najavljuje, a što, ne zna se! Pijevčev je stećak bio dobrano ufastan kokošijim blatom što se godišćem cijedio, spiran kišama i brisan vjetrom preko biljega strpljivog i dobrog pretka.

Ibrahim Kajan

Povezane vijesti

Najnovije vijesti