Mnogi Tešanjaci su voljeli svoje mjesto i posvećivali mu svoju ljubav, znanje, energiju, materijalna dobra i drugo. Ostavljali su tragove u kulturi, privredi, obrazovanju, arhitekturi… Izučavali su historiju svoga mjesta, skupljali vrijednosti u obliku knjiga, zapisa, artifakata, pisali, glumili, slikali. Zasigurno u toj dugačkoj listi svoje mjesto ima i Mehmed Meho Bajraktarević. Meho je bio glumac, kolekcionar, pisac, hroničar, slikar.
Rođen je 1927. godine u Tešnju od majke Sabrije rođene Hadžikadić i oca Smaila. U Tešnju je završio osnovnu školu. Pred Drugi svjetski rat završio je Medresu u Banja Luci. Sa nepunih 18 godina uključuje se u Narodno oslobodilačku borbu i postaje član Okružne kulturne ekipeza Centralnu Bosnu. Rano je ostao bez oca koji je umro od tifusa 1945. godine. Učiteljsku školu pohađao u Tuzli i Banja Luci tokom rata, a završio 1946. godine. Nakon završetka Učiteljske škole radi kao učitelj u Stanarima, ali je dekreteom postavljen za sreskog tužioca. Jedno vrijeme bio je i i sudija za prekršaje. Takvo vrijeme, malo je bilo pismenih ljudi. Upisao je i Akademiju za kazalište u Zagrebu, ali nije dobio stipendiju pa nije mogao nastaviti studije. Završava Višu pedagošku školu u Sarajevu, grupa za likovno i opštetehničko vaspitanje. U OŠ Huso Hodžić je radio 16 godina. Njegovi časovi likovnog i općetehničkog bili su časovi umjetnosti i života.
Imao je dugačku i značajnu glumačku karijeru, pozorišnu, ali i filmsku.
Jedan je od inicijatora osnivanja Pozorišta u Tešnju 1953. godine. Od tada pa do posljednje predstave u kojoj je sudjelovao (1988) uradio je veliki broj režija, scenografija. Za četiri i po decenije odigrao je oko 200 predstava. Dva puta je učestvovao na jugosdlovenskom finalu pozorišnih amatera na Hvaru gdje je nagrađivan. U šest TV serija snimanih u Tešnju (Tale,Odbornici, Blago u duvaru i dr.) igrao je epizodne uloge, a u filmu Uđi ako hoćeš, režisera Radenka Ostojića (Bosna film 1966) odigrao je glavnu ulogu. Ovaj film je bio zabranjen jer se u njemu previše reklamirao duhan, pošto se radnja događala u fabrici duhana.
Meho je bio i sportista. Bio je gimnastičar, odbojkaš, fudbaler.
Recitovao je Zbor derviša Skendera Kulenovića, Zogovića, Ćopića, Kostića, Majakovskog, Musu Ćazima Ćatića.Godine 1949. recitirao je na Smotri Saveza kulturno-prosvjetnih društava Bosne i Hercegovine u Sarajevu Zbor derviša od Skendera Kulenovića, gdje je učestvovalo preko 2000 izvođača pred 40 000 posjetilaca. Meho je tada doživio veliki uspjeh što je zabilježila i tadašnja štampa.
U predstavi Nadahnuće Ace Nejmana
Meho je bio veliki kolekcionar. Skupljao je sve:od fosila, musterijanskog šila, starog novca, rukom pisanih starih knjiga (svaka je unikat), starih prstenova do pečatnjaka. U njegovoj kolekciji bila je i knjiga Megilat ester (ketuba), jevrejska knjiga u obliku svitka. Po Mehinoj ocjeni u njegovoj zbirci bilo je 200 primjeraka koje su značajne i koje traže dalja istraživanja.
Bavio se izradom slika, mozaika, intarzija, duboreza. Učestvovao je na tri izložbe likovnih umjetnika BiH. Uradio je oko 700 radova.
Bio sam Mehin učenik i sjećam se da smo u školskoj 1959/1960 pravili tranzistor sa kristalima, stolne lampe i druge stvari. Bile su to tada revolucionarne stvari kao kada bi danas učenici osnovne škole napravili novi softver. Gledao sam ga kao glumca i kao recitatora, sarađivao na pripremanju Monografije Tešnja kao važnim učesnikom u izradi, ali kao predsjednikom SUBNOR-a. Njegova želja je bila da predstavi svoje kolekcije sugrađanima. Jedan manji dio njegove zaostavštine otkupio je Cko, ali onaj veći je u vlasništvu porodice. Lijepo bi bilo ako bi se našao način da se dio te bogate kolekcije prezentira građanima kroz jednu izložbu.
Tesanj.net/Husein Galijasevic