Život na cesti

Život na cesti

8007
0
PODIJELI

Ne znam ima li spominjanijeg mjesta, nit varoši nit grada nit čaršije nit kasabe nit sela nit zaselka…

..zapravo je tek mjesna zajednica, a opet tako važnog i poznatog da neupućeni s razlogom pomisle da je posrijedi neko veće mjesto u Bosni. Jelah. Selo svakako nije a naselje zvuči čak uvredljivim. Ne može biti tek mjesna zajednica nešto što ima banke, tržne centre, tvornice, osiguranja, predstavništva za sve živo, stotine registriranih firma, kavana, restorana i kafića, proizvodnih pogona, hotela, motela, klinika i poliklinika, biroa za ovo i ono a koliko ih nemaju i neke županije, ali, eto…

Na tromeđi

Meni je Jelah varošica – pozornica i kao da je satkan od svih okolnih gradova i mjesta i njihovih ljudi i zanata, a koji u svojim mjestima nakon ovog rata nemaju više svoja slična mjesta, pa su se nekako prešutno dogovorili da im Jelah svima bude mjesto i trgovište kakvo svakako trebaju. Zato je meni Jelah – pozornica. Od ove središnje žive ulice žive mnogi ljudi dobojskoga, tešanjskoga i teslićkog kraja, ovdje se dolazi iz europskih zemalja poslovati i ulagati, ovdje se ne kupuje nasitno nego se dogovaraju dugoročni programi jer su Jelašani, Tešnjaci i Usorani ozbiljni poslovni ljudi.

Teritorijalno i administrativno Jelah pripada općini Tešanj, oduvijek je tako bilo, ugnijezdio se na tromeđi putova što se odvajaju prema Prnjavoru, Doboju i Tesliću, a matični mu je Tešanj na nekoliko kilometara; Jelah je na tom putu nezaobilazan i u stvarnom i simboličkom smislu, jer ni u jednom od ovih mjesta niste bili ako se Jelahom niste provrzmali. Jelah je u središtu najveće poslovne gužve koja se uopće može naći u zemlji u kojoj je već odavno oko svega gužva, samo oko posla – nije. E, meni je i zato Jelah poseban.

Čim se iz smjera Zenice uputite cestom koja se odvaja lijevo, prema Tesliću, a gotovo ste nosom dotaknuli Doboj, već ste na živoj cesti koja sama usporava automobile i primiruje ih u drugom ili u najboljem slučaju trećem stupnju pogona, jer se čini kao da su sva auta ovog svijeta došla ovdje netom prije vas. I svi ovdje lagano voze, jer razgledaju nazive firmi koje se prsne nad samim putom s obje mu strane, jer svi nešto traže i tko zna otkud su po to došli, ali su čuli da to jedino u ovom kraju mogu naći. Već od Kraševa, Matuzića ili Tešanjke i prvog odvojka za Tešanj, vi ste na tekućoj vrpci koja će vas odvesti do središta te nesvakidašnje gužve: u Jelah.

I, kada ga prođete i nastavite prema Tesliću, sve se naglo promijeni, kao da je ono što ste do tad u tih par kilometara vidjeli neka greška, neki poseban dan pa je gužva takva i sigurno da je sutra neće biti, ali procjena bi bila kriva: ovdje je tako svaki dan i dobar dio noći i tako je već godinama. Jelah je otvorena izložba za naše (ne)prilike moćnog tešanjskog gospodarstva, na kojoj se i Usora sve češće pojavljuje, i nije vam više jasno gdje koja općina počinje ili završava i jesu li joj granice negdje među okolnim kukuruzištima ili hrastovim šumama, je su li s jedne od strana rijeke Usore, nije ni važno, nije čak ni njima važno, pa što bi vama bilo jer je poslijedejtonska zavrzlama ionako sjebala stvar u najširem smislu.

Opustite se, ubacite u “drugu” i prepustite se gužvi. Ovo trgovište nema službeni naziv, nije nikakav pazarni dan posrijedi – premda i takvog ima – i, oni koji su ga postupno i spontano formirali, pazili su da vam se ne dogodi da nemate gdje parkirati. U Jelahu i niz cijeli taj dio doline rijeke Usore u svako doba možete parkirati i potražiti sve što trebate, jedino ćete teško naći iglu ili lokomotivu, a sve ostalo sigurno ima. U Jelahu i po tešanjskom i usorskom kraju nemaju tradiciju šverca i prodaju fuš-robe, ne, nipošto, ako ste takvo što pomislili.

Ovdje se s ozbiljnim privatlukom koje je nakon ovoga rata naprosto eksplodiralo, započelo još sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tu se proizvodi naveliko: dijelovi za automobile i druge strojeve, čak i za brodske motore, bravarija i stolarija je ovdje poznata naširoko i odsvuda se ovdje po to dolazi, građevni elementi, pokućstvo, šije se ili prodaje metražni tekstil, ovdje jedna od velikih tiskarskih industrija u nas, tovišta i farme posvuda su u zaleđu, prerada voća i povrća je napretek i ovo nabrajanje potrajalo bi, te ga dovršavam činjenicom da se tu proizvodi sjajno pecivo na svakom koraku, da se roštilji dime posvuda i da im je klopa savršena, i da se Amir Brka nije zajebavao kada je ovaj dio svoga zavičaja nazvao Jela(h) s roštilja!
Pite neponovljive, u bureku su komadi mesa veličine oraha a ćevapčići i ostalo su bez soje, iznutrica i sveg ostalog što se u te tradicionalne poslastice gura kad je gužva, jer miris roštilja sve prikriva a kilometri puta nakon objeda podsjete vas da ste negdje nešto krivo pojeli. E, to vam se ovdje ne može dogoditi. Porcije su obilate, salate svježe i od svega što je ubrano odmah tu iza kuće, a ako maknete samo stotinu metara iza kuća uz samu cestu, šokirat će vas prostranstva i širina. Naselja su jako uređena i travnjaci njegovani, voćke obožavane i zlate se žita. Visoko je razvijena poljoprivredna kultura, i tako je svuda niz Usoru. Šteta je jedino što su se toliki objekti morali graditi uz cestu, jer ljudi su morali u nešto ulagati.

Čudo za BiH

Ovdje, ako vidite prizemnicu, vlasnik je star ili je već umro, jer se ovdje, pobro, gradi do neba. Dolje poslovni prostor, ili čak još na kat, a onda par katova i za život. Ono što mi upada u oči čardaci su. Ili barem neka njihova verzija. Ljudi su ovdje opsjednuti tom formom čardaka, guraju ga i propinju i gdje njima ili nema smisla, uglavnom ovo drugo. Ovdje i svaka pečenjarnica ima dva kata!

Iznimka su proizvodni pogoni, rađeni prema visokim europskim standardima. I neki tržni centri, a takvih je koliko hoćete. U njima sam zamijetio dominaciju turskih roba, osobito tekstila, i poprilična je zabluda o Turcima kao proizvođačima robe slabije kvalitete, ne, naprotiv, proizvodi od pamuka su im odlični i, ako ste mislili ovdje nešto tursko kvalitetno kupiti za malu lovu, izradili ste se jer su početne cijene najobičnije muške majice oko trideset konvertibilnih maraka. Jelah je jedno od središta financijske moći i u njemu žive i vrijednosti stvaraju neki od naših najimućnijih ljudi, oni koji su do tog statusa došli mukotrpnim ulaganjem i proizvodnjom s ogromnim rizicima, i zasad nikoga neću izdvajati, jer svi koji ovdje tako razmišljaju, a puno ih je, zavrjeđuju jednako poštovanje i javni tretman. I uglavnom se nisu obogatili na načine kako su se bogatili mnogi naši ljudi zbog kojih nam je svaki novi dan novo mučenje.

Cijelom tešanjsko-usorskom kraju, tako i Jelahu, Bog je podario neprocjenjiva i još nedovoljno istražena bogatstva i cijeli ovaj krajolik leži nad nevjerojatnom količinom geoloških čudesa, gdje se duboko u njedrima zemlje miješaju zdrave vode sa zdravim mineralima; ovdje se pune u boce i stižu do na kraj svijeta – ali ne i posvud po našoj zemlji, čak na dva mjesta u Jelahu nisam dobio domaću tešanjsku vodu, nego stranu! – a termalne blagodati iskorištene su jedino u Tesliću i u znamenitom Kardialu, no, do svega toga duga je priča. Do rata ovdje je živjelo gotovo četiri tisuće ljudi (i to bome nije ni tad bilo ni selo ni naselje), a i tad i sad najviše Bošnjaka, preko pedeset pet posto, sad je to puno veći omjer, jer dogodilo se što se dogodilo, a i administrativne granice su se mijenjale, tako da je teško znati koliko je ljudi i kakve “fele” danas tu.
Bošnjaci su ogromna većina, to sigurno, a od nekadašnjih oko šestotinjak ili Hrvata, to je bilo do trideset pet posto, sada ih je manje, ali ne znam je li ih dio u novouspostavljenoj hrvatskoj općini Usora, ali znam da ih nitko nije protjerivao niti su oni koga protjerivali, ukratko, tko nije našao posla, ili blizu ove ceste ili po golemim imanjima koji se uzdižu uz blage bregove, otišao je daleko, što dalje, Švedska i Njemačka su najtraženije destinacije, tako da odlaze svi, i srazmjerno smanjuju broj ljudi ovdje i teško da će ovaj famozni popis ljudi uz vodu Usoru išta relevantno pokazati. Srba je bilo do stotinjak, sada ih je pak puno manje, neki zaselci su u novom ustroju dopali općinu Teslić sa srpskom većinom.

Emigrantsku povijest ovdje predvode Hrvati koji su počeli odlaziti još šezdesetih godina prošlog stoljeća i ta je emigracija najprije bila političke naravi, što će se ponoviti u još par navrata i tako će se taj narod uveliko iscijediti odavde, a kasnije je nastala era ekonomske migracije, pa se sada cijede svi. No, u odnosu na broj stanovnika, ovaj kraj je čudo za BiH, jer ovdje je unatoč svemu uposleno najviše ljudi, preko četiri tisuće njih samo u proizvodnom, dakle privatnom sektoru, i svi drugi koji mogu “o sebi”, nečim se bave. Trgovinom, uglavnom. A trgovina treba objekte. Pa su zidani preko svake mjere i cijena donedavno bezvrijednog zemljišta uz cestu, dostigla je nevjerojatne visine. Četvorni metar ledine je oko četrdeset eura. Ovdje su se utrkivale sve moguće arhitekture, svi ti teško razumljivi stilovi, koji, kad je sve to građeno a još se gradi, kao da su se svađali.

Premda su ljudi miroljubivi i ne svađaju se, svi se ovdje međusobno poštivaju i nemaju nikakve pa ni patetične ispade jedni spram drugih, i svak gleda svoja posla. Svugdje je tako, gdje posla ima, a gdje ga nema, ljude iza svakog kuta sačekuju misionari “prave i jedine vjere” i “prave i jedine stranke”. Ovdje nemaju običaj frazirati onu koja je već odavno pomalo “šuplja”: Ma nije važno tko je, samo nek je čovjek. Nema to ovdje. Jer se naprosto podrazumijeva. A čim se naglašava, e onda je to već malo sumnjivo.

U skitnji sam uživao, Saša Lisul mi je vodičem i dragovoljnim (umjetničkim) fotografom. On je ovdje svakodnevno, premda je s one kriške zemlje koja se danas zove Doboj-Jug, također iza rečenoga skretanja prema Jelahu. Saša u zadnje vrijeme snima – kukce. Puklo ga na to. Sjajno radi čovjek. Valjda ćemo ga napokon nagovoriti na tu izložbu, negdje gore u Sivši, o Danima hrvatske kulture ili o danima bilo čije kulture koja podrazumijeva izložbe. I dobre momke, a ovaj je nevjerojatan. Za povijest ovoga kraja Sašini snimci su nemjerljivi. On je u fotografiji ovdje upravo ono što je Amir Brka u književnosti. Do njega i do Tešnja neću ove “ture”. Bit će u Boga dana. Ne možeš tek tako u Tešanj, nije to grad kroz koji se prolazi. Kad sam zadnji put bio, ostavio sam knjigu za sobom. I opet ću!

U Usori pak će me čekati Franjo Bratić, kolega književnik i vrijedni predsjednik HKD Napretka, koji me i pozvao amo, zarad manifestacije kulture i sjajne likovne kolonije. Dao sam “voljno” dragom Miralemu Begiću, hodajućoj enciklopediji ovog kraja, kroničara mu već desetljećima. U Oslobođenju, naravno. Došao mu unuk, pa će i on naći razloga za osvanuti. Ovdje svi nešto “osviću”….

U mog Strikana – tako ga poznaje sva dolina Usore – Ivice Bodulice, duboke iseljeničke priče s dalmatinskog otoka, novinara i pjesnika, oko kuće na izlazu iz Jelaha svega je zasađeno, kao da sam negdje oko Čapljine. Sve živo povrće i voće. Koke, nekakva rupetina u kojoj lijeno plivaju šarani, pijetao koji se svako malo zaleće na neku pernaticu svinjac je s tri gice. To je ovdje normalno. Svatko živi svoje običaje. Strikanova kuća velika je, dugo ju je gradio uz pomoć pokojnog oca. Kad je sve završio, on i njegova Ruža ostadoše sami u njoj. Ovih dana, od kako sam mu ja upao, nema ni Ruže. Otišla u Njemačku, pomoći djeci oko unučadi. Nitko od njegovih sinova i kćeri ovdje nije našao posao. Te žive tamo. I rađaju. Nevjesta pred mjesec dana rodila dvojke, a već imaju dvoje. Tako je moj domaćin Strikan ponosni djed već osomoro unučadi koji će ga zvati herr dedo. A, jebi ga, tako je.

Mrtav televizor

Plakao sam kad su odlazili, kaže mi dok tučemo njegovu jabukovaču – ovdje su rakije domaćinski ponos, bio proizvođač kršćanin ili musliman, pio ili ne pio! – ali sam inzistirao da odu. Došao sin nedavno, bacio mi ključeve, eno ti ispred kuće nova golfa, vozi se kao čovjek! Strikan je postao otac s dvadeset dvije, a djed s četrdeset dvije, a od Pirota – nije!

Dočekao sam zoru s tim u jelaškom i širem kraju omiljenom čovjekom, čuo onog pijetla. I sve ptice ovog svijeta. U četiri spavaće sobe već dugo prije mene nitko nije legao, a i ja sam više zalegao negoli legao. Mrtav televizor sa sivim nabreklim ekranom nitko godinama nije uključio. Slike malih Bodulica svuda uokolo. Dio noći proveo sam bančeći s najboljim sviračem i pjevačem na kojega sam naletio posljednjih godina, upo sam s njim u sevdah k’o šljiva u govno!, kako bi naši stari pristojni ljudi jednostavno opisali svoje emotivno stanje. U čemu je smisao naših života?, pomislih dok sam njušio Strikanovu kavu u prizemlju. Ramazan je, mujezin zove na molitvu, glas mu je tih ali se nekako jasno razliježe ovom ravni koja se giba na između sto i dvjesto metara nad morem. Uvrh Usore, negdje oko Sivše, čak do tristo. Vidio sam gore pravu pravcatu bukvu, ma cijelu šumicu! Zvon crkve iz Jelaha također podsjeća da je počeo novi dan.

Ona cesta počinje pulsirati kao čudom oživljen ljudski krvotok…

(nastavit će se)

Oslobođenje.ba

NEMA KOMENTARA