Gledam video klip s davnašnjim teretnim ćirom negdje oko Teslića, koji vozi žito i prolazi kroz očaravajući krajolik.Nije on baš kao onaj naš , „Usorski ćiro“, ali mu je dovoljno sličan da mi probudi sjećanja na ta doba-na Epohu Usoratalbahna i ćire, kako ju na oproštajnoj vožnji nazvao nekadašnji šef željezničke stanice Tešanjka, uvijek uredno dotjerani, Čeh – gospodin Vidoni .
Jer, skoro osamdeset godina, ovaj usorski kraj bio je čvrsto vezan uz ćiru.Cijeli jedan paralelni životni spektar se odvijao u ćirinoj domeni
Privreda, obrazovanje, kultura vezali su se uz našeg ćiru. Naprimjer, u prvim vagonima iza UNRRA mašine, tkz službenim kolima, prvim jutarnjim vozom iz Usore(Doboj) , onim„u pola devet“, dopremana je službena pošta za Opštinu i njene institucije, te ostala pošta, kao i druge pošiljke,te dnevna i sedmična štampa.
Šef stanice je primao i potpisivao prijem pošiljki, da bi,kad bi se uvjerio da je završeno i ukrcavanje svih putnika, podigao signalnu tablicu i dugim i reskim piskom prokronske „željezničke pišće“ davao signal mašinvođi ( ja pamtim Šahdu) da krene dalje sa vožnjom. Mi, tinejdžeri, bi trčali za ćirom , i prije nego bi se on „zalaufao“ uskakali na papučice od putničkih vagona. To su tada bili naši „ekstremni izazovi“.
Onaj Sejo T. , sin šefa stanice, je bio nedostižan u tim vještinama.
Sve dok jednog dana, iz mašinovođinog prostora lokomotive, ne iskoči jedan vragolasti momčić, onda vješto uskoči na papučicu prvog putničkog vagona, uzjaha na šipku rukovbata, vješto se sa nje uspentra na krov i trčečim korakom istrča po krovovima vagona sve do onog poslijednjeg, sa kojeg se virtuozno spusti u njegov kupe.
Rekoše,da je to Širbeg,sin šefa željezničke stanice iz Usore(Doboj).
Nama ostalima,pa ni SejiT,ni u primisli nije bilo da ga oponašamo. Na ljetinjskom usponu iskačemo. Širbeg je nastavio s vožnjom, sve do Jelaha,gdje će ga, garantovano, šef Hamdo, u svom uobičajeno galamdžijskom stilu skinuti iz lokomotive,a onda, kada sazna čiji je to sin, šeretski dobaciti mašinovođi Šahdi: „Čuvaj mi ovo šćohle !“
Vratiće se u „svoj ured“, svome poslu i pijucniti iz čokančića rakije.
Od tog dana, Širbeg je za nas bio glavni frajer Usorskog ćire.
One pristigle pošiljke u Tešanjci šef distribuira daljnjim korisnicima, dok će pred Poštom neki nestrpljivi klijenti, željno čekati prozivku. Svi nešto očekuju ! Ja tako, kao pretplatnik : ponedjeljkom čekam Male novine, četvrtkom Plavi vijesnik i petkom Politikin zabavnik ! Preuzmem ih, svučem onu natron povezicu sa adresom primaoca, i putom do kuće – ono glavno i najinteresantnije već pročitam !
A, onim jutarnjim „u šest“ ,uglavnom su išli na posao zaposleni u fabrikama, ili u državnim ustanovama u Doboju, i uz njih neizbježni Bariša, vagabund kojeg su svi ćirini kondukteri dobro poznavali. Većina njih bi se vraćala nazad onim vozom „u četiri“ za Teslić. Ponedjeljkom i petkom su im se pridodavali „pijačari“, sa sepetima, korpama, kantama i džakovima napunjenih voćem, povrćem, sirom, mlijekom, kajmakom, suhim mesom, jajima, zaklanim i očerupanim živinčadima, ponekad čak i živim … Čekajući tako ćiru,razgovaralo se po grupicama, tračalo, prenosile sinošnje novosti, prepričavali razni događaji, šalilo se, smijalo, a oni veseliji bi znali ponekad i zapjevušiti.Šargija je bila obavezni rekvizit i na stanici, ali i u vozu.
Naravno uz ukrašenu čuturu. Svojevrstan usorski folklor. A kada bi se negdje od Žabljačkog placa oglasilo ono prepoznatljivo ćirino Huuhuu,Huuhuu !, kupili bi oni „opremu“, i kao vojnici postrojavali se i zauzimali svoja, ustaljena mjesta duž, i sa obe strane kolosijeka
Ukrcaj , poneko mahanje poznanicima… i putovanje započinje.
Povratak onim ćirom „u četiri“ mnogo je skrušeniji, jer svi su se već jako umorili, pa bez trunke zastajanja žurno se upućuju ka kućama !
Taj ćiro „u četiri“,ljeti je bio mnogo otužan. Sezona godišnjih, pa je i putnika bilo dosta manje.Ali je zato, uoči Gospe Kondžilske već od stanice u Usori bio krcat različitom gospodom, ali i derventskim i slavonskim snašama i pajdašima. Naši Usorani bi se na jedvite jade ugurali u vagone. Ponekad bi na taj dan za ispomoć bili prikačeni i oni otvoreni teretni vagoni, kao alternativa nedostajućim putničkim.
Oglasi se UNRRA onim Huuhuuuu, i krcat ćiro krenu prema Tesliću. Na stanici, one ostajuće djevojke, više u šali, pjevaju : „Meni majka na Kondžilo neda,došla reda čuvati goveda…!“, te veselo potkrisnu. Za zimskih ramazanskih vremena , ćiro „u četiri“ je nama djeci, koja postimo, najavljivao skori Iftar ! Veselo bi po snijegu trčali naspram njega, padali, dizali se, pa onako mokri odlazili u kuće-iftariti se.
Onako,laički posmatrano,ćiro je „prolazio“svaka tri sata, pa su tako domaćice svoje dnevne aktivnosti izvodile po „ćirinom vaktu“. Najinteresanije stvari su se ipak događale uz ćiru „u dvan'est“. Tada bi stanica obično uzavrela: pojavljivali bi se različiti likovi. Nekoliko učenika sedmog i osmog razreda osnovne škole Sutjeska u Doboju ,desetak srednjočkolaca, uglavnom ekonomske, medicinske ili neke tehničke škole, kravatirani službenici pri odlasku na „službeni put “, vojnici na povratku sa odsustva, sezonci sa crnim kožnim torbama odlaze „na posao“ u Zagreb…a sve to propraćeno našim dječijim trčkaranjem po kolsijeku. Dok se jedni zabavljaju hodanjem po šinama, oni srednjoškolci iz „kupe šlipera“ skinuli par njih, napravili „hastal“ i na njemu igraju anjca. Oni „savjesniji“ otvorili udžbenike pa neuštim francuskim izgovorom bubaju neku lekciju iz francuskog jezika. Drugi opet, čitaju X romane, oni veseliji pričaju neke davno ispričane viceve. Vojnici se udružili sa sezoncima, pa iz polovke „ukrug“ cugaju. Tako je to bivalo iza jedanaest sati na željezničkoj stanici Tešanjka.
A za nas dječake,ipak su najizazovniji bili teretni vozovi.Često su ti vozovi,baš na pomoćnom kolosjeku čekali prolazak putničkog ćire. Mi bi tada, poput današnjih pasa tragača, njušili pored kliznih vrata „vagona-baraka“ tražeći karabit. Nekad nam je i siva prašina ispod tih kliznih vrata otkrivala sadržaj u vagonu : Spretno smo otkačivali olovnu plombu, punili džepove grumenovima karabita, pritvorili bi vrata, zavrnuli one tanke trake od plombi i kradomice se izvlačili.
Probušene konzerve od Podravkinih gulaša i marmelada,uz kanister vode i štap s krpom, čekale su još samo municiju-karabit !
Podno Penavinih šuma kreće takmičenje: čija li će konzerva uzletjeti na veću visinu !? Mjerni instrument-krošnja visokog hrasta međaša !
U narodu se odjednom pojavi priča u onom,strogo pov stilu, zbore poluglasno : „Jesi li čuo da se od 1.aprila ukida naš Usorski ćiro ?“. Ne vjerujemo ! Ko to može , nama, sad već odrasloj djeci, da uruši cijeli jedan životni san – san življenje sa, i uz našeg dragog ćiru !? Ipak se to desi !
Osvanuo je taj tužni dan ! Ponedjeljak, 1.april 1968. godine ! Devet sati. Stanica puna k'o šibica. Galerija svakojakih likova ! Posebno se ističe lik gospodina Vidonog ! Svečano je obučen, ali se u njegovim očima vidno zrcali tuga. Tuga za Usorskim ćirom ! Itekako svjestan važnosti ovog događaja ! I kao da je baš On, tom svojom pojavom utisnuo žal i drugim prisutnim.
Žal za jednom epohom, i do kraja neispričanom ćirinom pričom. Mi, drčni momčići ko fol se nedamo. Glumimo vesele face, i kao malo da se i šalimo,a nije nam do toga Odjednom iz pravca Kraševa se oglasi prodorno Huuhuu,Huuhuu…! UNRRA kao da i sama plače, i uz takav otužni zvuk ulazi u stanični prostor.
Naprijed lepršaju zastave Jugoslavije i Republike Bosne i Hercegovine,a posred prednjeg dijela vijenac i u njemu grb SFRJ. Okićena kao neki slavonski svatovi,vezenim peškirima i djevojačkim maramicama, a iza nje klize dva putnička vagona samo za zvanice i željezničke službenike, te desetak otvorenih teretnih vagona uz dvije-tri platforme vagona.
Ima dosta slobodnih mjesta, te se i nas petorica nađosmo na njima. Nastava se taj dan u školama odvijala neobavezno. Krećemo prema Jelahu, a nekoliko domaćica bacaju prema „putnicima“ kolače, oblatine, gurabije…Oni ih u letu hvataju, slade se, i odjedanput kao kakav proljetni lahor razliježe se tihi zvuk harmonike.Proprati ga svojim akordima nečija gitara.
U trenu isčeze prvotna tuga, i kao nekim čarobnim štapićem, pretvori se u prkosno i ponosno pjevanje : Jel ti žao što se rastajemo..! A onda, i u lijevom i u desnom smjeru kreću polovke šljive, a ima tu i Badela i Zvečeva.
Iskusniji su ponijeli i mezetluka.UNRRA opet, svako malo, pa ispusti onaj svoj melanholični zvučni signal : Huuhuuuuuuu…, dok joj narod sa njiva i kućnih pragova, ili pak širom otvorenih pendžera-maše u znak oproštaja.
U Jelahu se već traži mjesto više. Sva mijesta će biti popunjena već u Kaloševićima ! Narod je već izašao na njive i pred kuće, maše ćiri, dječurlija cestom i livadskim stazama trče uporedo sa njim.Tako je to izgledalo cijelim putem vožnje do Teslića i nazad prema Doboju.
Onaj Hamdo silazi u Jelahu, oprašta se sa svojim ćirom suznih očiju, maše mu, sve dok on, kod Ciglane nestade iz njegovog vidokruga. Ista scena na Tešanjci. Vidoni, i mi skupa sa njim, sa Riječkog mosta šaljemo poslijednji, oproštajni, pozdrav voljenom Ćiri, sve dok on ne prijeđe kod rampe na suprotnu stranu ceste !
A u mojim očima, kao kroz neku prizmu, prelomi se preko suze – dupla slika Usorskog ćire !!!
piše Esad Salkičević